Zašto i dalje čitamo na portalima vijesti i gledamo fotografije praznog Dubrovnika? Je li Dubrovnik jedini turistički grad u Hrvatskoj koji je trenutno zbog epidemije koronavirusa (polu) prazan? Zašto pojedini hrvatski novinari ne vole Dubrovnik, zbog čega je prisutna velika doza mržnje, a ponekada i doza podsmijeha radi nečije „propasti“? Zašto se i dalje „lijepe“ računi po društvenim mrežama iz Dubrovnika? Zato jer nemaju ili se prave da nemaju osnovno znanje iz ekonomije, zaboravili su ili se prave da su zaboravili osnovni zakon ponude i potražnje, a također zaboravili su i kako je Dubrovnik jedan od najdislociranijih hrvatskih gradova, neusporediv s Porečom, Rovinjom, Splitom kao što to neki vole uspoređivati.
Ekonomski model koji je zahvatio Dubrovnik posljednjih godina i koji je jednostavno uvjetovao više cijene u ugostiteljstvu, više cijene na nekretninskom tržištu, isto tako uvjetovao je i viši standard života nije nešto što je strano, tako se događa u svim svjetski poznatim destinacijama. Svaka od njih skuplja je i nepristupačnija svojim sunarodnjacima, i vrlo često ima cijene koje nisu prisutne u ostatku te iste države. No svakako valja znati i kako Dubrovčani rade šest mjeseci da bi imali za 12 kada ih se naziva gosparima. Žive u takvoj sredini gdje nemaju luksuz radnog vremena od osam sati, velika većina.
Međutim zašto je Dubrovnik i dalje trn u oku pojedincima, novinarima, portalima?
Takvi koji kažu kako je Dubrovnik preskup i nema imidž, kao što to vole napisati pojedini portali s nepotpisanim autorima, rijetko uopće rade analize i posavjetuju se sa stručnjacima. Voljela bih vidjeti osim šturih naklapanja nekada i stvarnu usporedbu, analizu tržišta, ali i često zaboravljeni ekonomski model, onaj koji bi trebao biti prisutan već u osnovnoškolskom obrazovanju kako se ne bi manipuliralo ljudima. U medijima u zadnje vrijeme često je prisutan Dubrovnik u negativnom kontekstu, a to je bio slučaj i prije korona krize. Spominju se cijene kave, pića, cijena hrane u povijesnoj jezgri što je realno gledajući, u svakom takvom središtu uvijek skuplje, takva središta ili se izbjegavaju ili jednostavno želite platiti možda i nešto skuplje kako bi uživali u samome ambijentu, prostoru, vremenu…
U današnjem digitaliziranom svijetu teško je „nasjesti“ ili biti prevaren od strane ugostitelja ili trgovca. Postoje meniji, internet, postoji mogućnost informiranja prije samog ulaska i konzumiranja bilo čega da biste se onda možda kasnije naljutili i „pljuvali“ nešto na što ste sami pristali. Prema osobnom iskustvu za vrijeme posjeta Veneciji platila sam svjesno caffe latte 10 eura, ali je ta kava bila drugačija od svih ostalih, bila je s pogledom na impozantnu crkvu sv. Marka sa „živom“ glazbom u pozadini. Svjesno sam sjela i svjesno platila luksuz koji inače ne bih u normalnim okolnostima, nitko me nije prevario.
Sada, u vrijeme krize, svi se prilagođavaju pa i u Dubrovniku, od hotelijera, ugostitelja, trgovaca, privatnih iznajmljivača, cijene su niže jer su takva vremena, kriza je, nema velike potražnje i cijene padaju. Sjediti i tipkati kako je to super što se gosparima događa, podsmjehivati se tuđoj nesreći budi sumnju u otuđenje društva i vodi u zatiranje vrijednosnih sustava.
Na kraju, Dubrovnik se često bori s teritorijalnom izoliranošću, održivosti turizma, a cijene, one će uvijek biti u skladu s potražnjom. Dok god bude potražnje kava na Stradunu biti će 20 kuna, u Lapadu devet. On ima prebogatu povijest, povijesno nasljeđe, jedan od najpoznatijih festivala, dugu tradiciju, bogatu gastronomiju, jedinstvene otoke i kristalno plavo more da bi netko ocrnio sve njegove ljepote koje dolaze vidjeti ljudi s drugog kraja svijeta. Trebali bi svi malo više poštovati svoje i očuvati ono što su preci teško stekli, da bi mi na kraju srušili.