Dubrovačkom gradonačelniku Matu Frankoviću se otvorenim pismom obratio ugledni arhitekt i profesor Nenad Fabijanić koji pita: Ne bi li Dubrovnik napokon pripustio u svoje okrilje kreativnu nacionalnu i internacionalnu arhitektonsku elitu? Nije li dosta komercijalizacije i brutalne eksploatacije ambijenata i spomenika kao kulise blockbustera, kao što su „Igre prijestolja“, „Ratovi zvijezda“ ili „Robin Hood. Origins“, kojima je Grad kao Subjekt potpuno ravnodušan?
Pismo prenosimo u cijelosti.
Poštovani gradonačelniče Dubrovnika, gospodine Frankoviću!
Na ovo Otvoreno pismo potiče me razočaranje i ogorčenje ishodom javnog urbanističko-arhitektonskog natječaja za uređenje Parka Gradac sa širim krajobraznim pojasom. I u ovom slučaju, kao i u drugim našim sredinama i gradovima, ponovno je prevladala praksa: „Učinit će se sve, da se ne dogodi ništa“. A posrijedi je nadasve važan prostor, napučen nizom naslijeđenih vrijednosti, tek dijelom artikuliran, koji upravo zbog toga ima izuzetne potencijale za kreaciju i inovaciju. Taj prostor po mojem najdubljem uvjerenju zaslužuje da postane predmetom ozbiljnog (i dugoročnog) razvojnog projekta. No, kako se čini, kompleksna problematika kakvu nalaže, bit će svedena u najboljem slučaju na fragment.
Podsjetit ću kratko na historijat ideje o obnovi i preuređenju najprije Parka Gradac. Još 1997. pokojni dr. Bruno Šišić s interdisciplinarnim timom izradio je idejni projekt uređenja parka; u mandatu gradonačelnice gđe Dubravke Šuica (2001.-2009.) više je puta bilo govora o realizaciji; 2014. tvrtke Vrtlar d.o.o. i Acanthus d.o.o. izradile su ekspertizu stanja vegetacije u parku koja je pokazala da je 60 posto vegetacije u lošem stanju, a tvrtka Habitat d.o.o. obradila i konzervatorsku dokumentaciju. Smjernice za rekonstrukciju i revitalizaciju parka izradile su spomenute dvije tvrtke 2016. godine. Program natječaja početkom 2018. podnio je Zavod za mediteranske kulture Sveučilišta u Dubrovniku, no u travnju 2018. Društvo arhitekata Dubrovnika (DAD) predložilo je doradu, s time da se u program uključi šira zona, s težištem na kampusu Sveučilišta i pojasu do Vile Čingrije. Revitalizacija Parka imala bi poslužiti kao matrica za odgovarajuće kvalitetno oblikovanje te šire, višestruko atraktivne zone. Posebno je naglašen problem neadekvatnog velikog parkirališta na zaravni nasuprot parka. U rujnu 2018. povjerenstvo za verifikaciju programa prihvatilo je prijedlog proširenja s time da se šira zona razmatra anketno, osobita pažnja prida komunikacijama i prostornim spojevima: ukratko, integraciji i ocjelovljenju ukupnog prostora. Dopunjeni program Zavod je završio u prosincu 2018., a u siječnju 2019. odobrilo ga je posebno povjerenstvo Grada Dubrovnika, kako to određuje GUP (čl. 123). Ujesen 2019. Grad Dubrovnik počeo je s formalnim pripremama za raspisivanje natječaja: provedba je povjerena Udruženju hrvatskih arhitekata (UHA), imenovan je ocjenjivački sud, koji je konstituirajuću sjednicu održao u siječnju 2020. Natječaj je raspisan 19. svibnja 2020. s rokom predaje radova 21. srpnja 2020.
Ovom kronologijom želio sam uputiti na dugotrajnost procesa: od ideje o nužnosti natječaja do njegove realizacije, na ozbiljnost priprema i angažman tolikih eksperata i autoriteta. Zato čudi, zašto se raspisivaču nakon svega tako žurilo, pa je natjecateljima zadao rok – 64 dana, neupitno prekratak za kompleksnu zadaću kreiranja cjelovitog urbanog krajolika, integraciju više danas odijeljenih fragmenata, harmonizaciju postojećih vrijednosti i novih zahvata. Doduše, iz iskustva je poznato da je kod velikog broja arhitektonskih natječaja koji se raspisuju neposredno prije ili tijekom ljeta (!) rok za izradu projekata u pravilu kratak, da bi onda sve što prema uzusima slijedi: prezentacija, izložba ili ugovaranje, bilo odgođeno za jesen ili za još kasnije, često nikada. Potonje je karakteristično i za ovaj primjer.
Moja kritika posebno je usmjerena radu ocjenjivačkog suda koji je svoju zadaću sveo na dva termina: 22. srpnja (od 16 do 20 sati) kada je uzet na znanje izvještaj tehničke komisije i 23. srpnja (od 9 do 20 sati), kada je analizirano i ocijenjeno sedam od devet pristiglih radova (dva su rada eliminirana). Iz iskustva projektanta koji se cijeli svoj vijek odazivao na natječaje, kao sudionika (često i predsjednika) bezbrojnih natječajnih porota, kao nositelja visokih i odgovornih funkcija u stručnim udruženjima (Društvo arhitekata Zagreba, Udruženja hrvatskih arhitekata) te najposlije kao sveučilišnog profesora tvrdim da je u roku u kojem je radio ovaj ocjenjivački sud, nemoguće temeljito proučiti tekstualni i grafički dio podnesenih radova, donijeti utemeljene i uvjerljive zaključke te napokon ispravan sud. Tim neobjašnjivo ubrzanim 2 postupkom obezvrijeđeni su dugoročna seriozna priprema, trud i rad natjecatelja, a upitno je, da li je postignut očekivani cilj. I ocjenjivački sud, provoditelji i organizatori natječaja nisu poštovali – ili su samo dijelom poštovali odredbe Pravilnika o natječajima UHA-e (čl. 42).
Podsjećam: prema njima ocjenjivački sud dužan je u roku od osam dana nakon donošenja odluke obavijestiti svakog natjecatelja o rezultatima i dostaviti mu presliku zapisnika sjednice na kojoj su radovi ocjenjivani i donesena odluka o nagradama; nadalje, u roku od tri dana nakon donošenja odluke rezultate natječaja treba objaviti oglasom u dnevnom tisku i na internetu, a prikaz nagrađenih radova u stručnim glasilima ili na internet stranicama Hrvatske komore arhitekata (HKA) i UHA-e, te napokon najkasnije u roku od trideset dana nakon donošenja odluke, a u dogovoru s raspisivačem, pripremiti i osigurati prostor za javnu izložbu svih natječajnih radova. Što se tiče objave rezultata, UHA je objavila plakate radova četiri dobitnika nagrada s komentarima, ali nisu objavljeni radovi ostalih sudionika natječaja ni obrazloženja; Grad Dubrovnik objavio je samo prvonagrađeni rad s obrazloženjem, dok su ostali nagrađeni autori samo navedeni; Društvo arhitekata Dubrovnika objavilo je raspis natječaja, ali ne i njegove rezultate, dok Hrvatska komora arhitekata nije objavila ni raspis ni rezultate.
Ocjenjivački sud nije u propisanu roku od osam dana nakon objave rezultata (29. srpnja), dakle do 3. kolovoza, obavijestio sve natjecatelje o rezultatima, ni dostavio presliku zapisnika sjednice. Cjelovit izvještaj s obrazloženjem svih radova dostavio je tek 13. kolovoza, dakle sa zakašnjenjem od dva tjedna i više. O izložbi svih natječajnih radova koju je trebalo pripremiti – ili barem najaviti najkasnije za mjesec dana nakon objave rezultata, zasad nema ni glasa. Za takvo ponašanje i postupke svih sudionika ne može biti opravdanja, pa ni epidemijom Covida-19 (!).
Javnost i natjecatelji njima su oštećeni i lišeni odgovarajuće, temeljite informacije o važnom projektu u sklopu kulturnog dobra statusa svjetske baštine.
Što napokon poručuju nagrade? Četirima nagrađenim autorima (timovima) žiri uz pohvalu daje i esencijalne primjedbe: prvom, da je u zoni B (široj, anketnoj) „programiranje sadržaja nedovoljno razrađeno“; drugom se zamjera nedostatnost koncepta etapnosti provedbe i „heterogenost pojedinačnih rješenja aktivacije prostornih točaka koje doprinose smanjenju prepoznatljivosti i jasnoće vizije i cjelovitosti nove slike prostora“; trećem „hiperbolično korištenje i implementacija suvremenih materijala na povijesne strukture“ (valjda, pretjerano uvođenje suvremenih materijala u povijesnu sredinu…); četvrtom, izostajanje definiranja sadržaja u parku, dok „obrada partera ulaznog trga kroz odabir popločenja i geometrijskog grubog reza negira kontekst i geomorfologiju parkove jedinice“.
O jeziku i pismenosti obrazloženja ne želim trošiti riječi.
No važnim mi se čini istaknuti, da prvonagrađeni rad ignorira nadasve važno upozorenje Društva arhitekata Dubrovnika o potrebi uklanjanja parkirališta nasuprot parka, a predviđa samo njegovo pokrivanje šljunkom (!). Ukratko: status quo.
Istina je da je težište natječaja bila obnova povijesnog parka i predlaganje novih sadržaja koji bi ga obogatili i postali nova kulturna i društvena poprišta. No razmatranje šire zone, koja obuhvaća ne samo niz važnih institucija, nego i jedinstvene prirodne atrakcije, shvatio sam kao zalog budućnosti i izazov za kreativno oblikovanje dijela prekrasnog zelenog okvira Grada, koji za razliku od zapadnog dijela (od Ploča do Sv. Jakova i bivšeg hotela “Belvedere“) nije preizgrađen i zato ima potencijal reurbanizacije i rehabilitacije prema kriterijima optimalnog čuvanja povijesnog identiteta.
Najviše što se može očekivati nakon ovoga natječaja i nagrađenog rješenja, to je biološka obnova parka uz nešto hortikulturnih zahvata. Golem problem prometa (u mirovanju i protoku; odnosno, parkiranja, komunikacija i veza) nije riješen, a moguće ga je riješiti samo u sklopu obje zone, primarne i šire, koje su postulirane kao funkcionalna i oblikovna cjelina.
Na kraju ne tajim ni razočaranje (ne)plasmanom rada koji potpisujem s višedisciplinarnom timom i autoritetima, kao što su prometni ekspert prof. dr. sc. Damir Pološki i krajobrazni arhitekt Robert Duić.
Naš projekt pozitivno je ocijenjen po konceptu integracije „svih neizgrađenih priobalnih područja u jedinstven zeleni pojas parkova; po analizi konteksta kao uporišta svih intervencija; po sadržajnim nadopunama; po izboru biljaka i planu sadnje; po eliminaciji parkirališta na mjestu gdje je predložen otvoreni teatar s pogledom na Lovrijenac, odnosno, izmještanju parkirališta na drugo mjesto, u ukopanu garažu; po prijedlogu urbane opreme, obradi površina javnih ploha, „s osjećajem i mjerom“ … itd., itd.
Ako je sve tako, postavlja se pitanje, zašto rad nije nagrađen?
Možda zbog dvije marginalne primjedbe, koje svjedoče o nepreciznom čitanju nacrta? Ne vjerujem. Odnosno, posrijedi je nešto drugo, o čemu neću nagađati. No, sudbina našega projekta nipošto nije razlog ovog Otvorenog pisma. Razlozi su sadržani u kritici tijeka natječaja, ignorantskog odnosa najprije ocjenjivačkog suda, potom i ostalih sudionika prema njegovoj izuzetno važnoj i budućnosnoj tematici.
Ne prvi put, i sada konstatiram da je institut javnog natječaja kompromitiran i lišen izvornog smisla. Dubrovniku želim mnogo više, točnije: najbolje.
Jedino što se usuđujem u ovom trenutku sugerirati, to je temeljita razrada pozitivnih elemenata svih radova kako bi se dobila valjana podloga za realizaciju urbanog projekta, što ova tema zaslužuje i zahtijeva. Kad se već toliko otezalo i čekalo, trebalo bi imati strpljenja i volje za dosezanje što boljeg rezultata. Ne bi li bilo korisno i odgovorno upriličiti stručni skup, možda i internacionalni, koji bi se bavio prostorom zahvaćenim natječajem, ali i cijelim povijesnim predgrađem Pile-Kono? Ovdje, kao uostalom i u Gradu u zidinama, ima mnogo mogućnosti poboljšanja i intervencija. Ne bi li Dubrovnik napokon pripustio u svoje okrilje kreativnu nacionalnu i internacionalnu arhitektonsku elitu? Nije li dosta komercijalizacije i brutalne eksploatacije ambijenata i spomenika kao kulise blockbustera, kao što su „Igre prijestolja“, „Ratovi zvijezda“ ili „Robin Hood. Origins“, kojima je Grad kao Subjekt potpuno ravnodušan?
Prof. emer., dr. art. Nenad Fabijanić
