Dubrovčanin Andrej Đukić napravio je najbolju i najjeftiniju protezu za ruku, odnosno šaku, koju usavršava već četiri godine. Potvrdu da je njegova protetska ruka nazvana Maker hand uistinu najbolja i najfunkcionalnija, dobio je pobjedom na Cybathlonu, međunarodnom sportskom natjecanju za osobe s invaliditetom u kojem se koristi najmodernija protetička oprema. Natjecanje organizira tehničko sveučilište ETH Zurich, a na njemu uglavnom sudjeluju velike tvrtke koje se bave izradom proteza i timovi istraživača s prestižnih sveučilišta sastavljeni od 10-30 inženjera. Andrej je sudjelovao kao nezavisni dizajner i pobijedio svih. Njegova proteza bit će dostupna svima uz minimalni trošak. „Mislim da bi medicina trebala biti besplatna i da bi svatko trebao imati jednak pristup najboljim medicinskim tehnologijama“, kaže.
Rođen je 1991. u izbjeglištvu u Rijeci. Osnovnu školu i matematičku gimnaziju završio je u Dubrovniku, a onda je upisao Studij dizajna na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Brat je upisao Studij dizajna, 6 godina prije mene, grafički smjer pa sam ustvari išao njegovim stopama. Iskreno nisam ni znao puno o industrijskom dizajnu kad sam upisao i nije me to zanimalo, ali na drugoj godini treba se opredijeliti za smjer pa sam kroz tih godinu dana to zavolio i diplomirao Industrijski dizajn.
Andrej je dizajnirao ekonomičan i ekološki prihvatljiv sustav namještaja, koji je jednostavan za transport, sklapanje i rasklapanje, ali dizajniranje namještaja nije ga zadovoljilo, pa je studij integriranog produkt dizajna odlučio nastaviti na najvećem i najstarijem nizozemskom Tehničkom sveučilištu Delft (TU Delft). I onda?
Kroz kombinaciju hrvanja i nogometa sam, prije četiri godine, zadobio kroničnu ozljedu gležnja. Sportom se više ne mogu baviti. Tad sam počeo razmišljati o protezama za nogu, a kroz istraživanje sam shvatio da postoji puno neistraženog potencijala u polju protetskih šaka. Educirao sam se uglavnom sam preko interneta čitajući stručnu literaturu. Prvih pola godine sam se skoro isključivo bavio istraživanjem. Nakon godinu dana, imao sam prvi funkcionalni prototip, ali cijeli proces razvoja i usavršavanja traje već četiri godine.
Na Vašim stranicama stoji da je cijena izrade proteze 30 dolara. Drugi proizvodi su puno, puno skuplji. Možete li nam objasniti na kojem principu funkcionira proteza?
Proteza je potpuno mehanička, a funkcionira na standardnom principu takozvanih body-powered proteza gdje se kretanje ramena, pomoću kabela, koristi za pokretanje šake. Ima tu još puno tehnologije: prsti su podaktuirani, što znači da se prilagođavaju obliku kojeg hvataju. Također imaju sustav pasivnog zaključavanja tako da je snaga hvata ustvari ograničena samo snagom materijala. Čašica proteze je jedina čašica na svijetu koja omogućava korisniku da rotaciju podlaktice iskoristi za okretanje same proteze. Prsti su prekriveni silikonskim jagodicama koje su inspirirane ljudskim jagodicama, kada se pritisnu uz objekt – dizajnirane su na način da se raširi njihova površina te se time povećava trenje i sigurnost hvata.
Projekt na kojem radite godinama postavili ste na Internet kao otvoreni kod, odnosno omogućili ste korištenje svima. Zašto?
Zato što smatram da su cijene protetskih šaka potpuno sulude. Generalno mislim da bi medicina trebala biti besplatna i da bi svatko trebao imati jednak pristup najboljim medicinskim tehnologijama. Skupe robotske ruke su teško upravljive, treba im i baterija, koju negdje treba smjestiti, a nedostaju im finese. One funkcioniraju tako da elektrode unutar robotske ruke, spojene na mišiće bataljka, prenose informacije do šake i prstiju kako se ti mišići opuštaju ili stišću. Međutim, često je to prilično nezgrapno. Informacije se izgube na putu, a korisnici se zbune u svim tim protokolima. Maker Hand je vrlo jednostavna i funkcionalna, a napravljena je od biorazgradive plastike uz pomoć 3D printera.
Kako financirate rad na ovom projektu?
Pa u početku je to bila moja ušteđevina, stipendija od faksa…, ali primarno je tu podrška obitelji. Veći mi je trošak hrana i renta. 3D printanje je veoma pristupačno. Možda je svega par tisuća eura otišlo u sami razvoj proteze.
Zašto ste se prijavili na Cybathlon i jeste li očekivali pobjedu?
Gledao sam snimke natjecanja prethodnih godina i vidio sam da je moja „ruka“ puno funkcionalnija od onih koje su tamo sudjelovale. Htio sam i međunarodnu potvrdu da je moja inovacija jedna od najboljih. Prošao sam proces prijave, poslao im nacrte i snimke proteze u akciji i oni su me odlučili pustiti da se natječem. To je zapravo veoma ne-standardno jer se na natjecanju inače natječu isključivo protetske firme i timovi istraživača s prestižnih sveučilišta od 10-30 inženjera. Čak imam i popis prijavljenih timova na kojem je jedino moja titula independent designer u navodnicima jer nisu znali što bi radili sa mnom.
Andrej se za natjecanje pripremao sa svojim natjecateljem Krunoslavom Mihićem iz Nove Gradiške, koji je šaku izgubio u nesreći na radu, kad mu je u tvornici alata na ruku pala preša od 350 kilograma. A kako su se pripremali za natjecanje?
Pa zbog lockdowna smo nažalost uspjeli trenirati svega 40 sati sve skupa. Krunoslav živi u Novoj Gradišci tako da sam ja putovao 2 sata u svakom smjeru iz Zagreba da bi mogli zajedno trenirati. Složili smo cijeli poligon u sobi u njegovoj kući i tamo trenirali.
Cybathlon se inače održava uživo, ali zbog pandemije ove godine je to bilo online.
Natjecanje se organizira svake 4 godine i to je zamišljeno kao olimpijada za protetsku tehnologiju ili kiborge, kako oni kažu. Inače se odvija na stadionu u Zurichu pred publikom, ali ove godine se, zbog pandemije, odvijalo distribuirano diljem svijeta. Cybathlon je regrutirao svoje suce koji su nadgledali utrke, dok su istovremeno utrke uživo bile videom prenošene u njihov stožer kako bi i oni mogli pratiti i paziti da se sve odvija po pravilima natjecanja. Među ostalim, natjecatelj mehaničkom rukom mora otvoriti staklenku, izvaditi šibicu iz kutije i zapaliti svijeću, zavrnuti žarulju, zavezati vezice na tenisicama, sagraditi kulu od plastičnih čaša, zakopčati sako i duksericu, zabiti čavlić čekićem, narezati kruh i zakvačiti štipaljke. Mi smo uvjerljivo pobijedili i cijelu jednu minutu smo bili brži od drugog najbržeg tima.
Bio je oduševljen i presretan kad je shvatio da je pobijedio i da je Maker Hand stvarno najbolja i najfunkcionalnija proteza za šaku. Njegovu ruku dosad su koristila tri korisnika, od kojih je jedan i Krunoslav, ali i dječak Dominik Nestić koji je obje šake izgubio u nesreći. Svi su jako zadovoljni i kažu da je to najbolja proteza koju su nosili. A što će dalje raditi s ovom uspješnom inovacijom?
Sada je plan osnovati globalnu web platformu na kojoj će volonteri diljem svijeta moći izrađivati ljudima, kojima je to potrebno, proteze besplatno. Također planiram osnovati mali distribuirani tim istraživača koji bi mogao razvijati protezu, ali i druge projekte. Ideja je i dalje razvijati projekte sličnog tipa. Možda se pozabaviti protezama za noge, problemom sljepoće…, ali ne bi previše htio govoriti o tome jer je još uvijek prerano.
O Andreju Đukiću u budućnosti sigurno ćemo još puno toga čuti. Tek mu je 28 godina, a već je postigao veliki uspjeh, koji će mnogim ljudima u cijelome svijetu uz mali trošak promijeniti živote.
Projekt Maker Hand Andreja Đukića možete podržati na patreon.com/MakerHand i paypal.me/MakerHand, a više informacija i novosti o projektu pratite na makerhand.com
FOTO: Marko Ercegović i osobni album Andreja Đukića
