KULTURA
25.11.2019 u 07:41

Božo Benić: znao sam da moram to napraviti, ali nisam znao kako...

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da svaka od 69 priča koliko ih se u knjizi nalazi sadrži barem jednu, a poneka i više lekcija s Crnoga Kontinenta. No ono najvažnije pokušao sam sažeti u epilogu, a to je da nikada nije kasno i da ničije vrijeme nije prošlo. Život sviju nas jedna je misija, a ljubav prema čovjeku može nadvladati svaki strah i otkriti pravi smisao - kazao je Božo Benić, autor knjige "Zvijezde me uvijek nasmiju", svog ukoričenog iskustva iz Tanzanije.


komentara  0

Vozili smo se po dubokom blatu i svako toliko bismo proklizali, a u nekoliko navrata umalo smo i sletjeli u rižino polje. Puhao je hladan vjetar i sijevalo je, ali Rashid nije izgledao kao netko tko bi pokleknuo pred vremenskim neprilikama, unatoč tome što jedino on nije nosio kabanicu i što je bio ne samo potpuno mokar, već i isprskan blatom od glave do pete. Razmišljao sam o tome što sve volonteri moraju proći kako bi dospjeli u daleka i zabačena sela i pronašli djecu kojoj kumovi dva puta godišnje šalju školarine, poklone i pisma ohrabrenja i nade. Bio sam uvjeren da i ne slute da ponekad zna biti ovako dramatično. „Ma da je i gore, vrijedi!“ pomislio sam. „Vrijedi svakog osmijeha kojim te djeca nagrade, osmijeha za koji si spreman učiniti i puno, puno više, i osmijeha koji ti već nakon što ga prvi put izmamiš postane poput dopinga kojega se više ne možeš zasititi pa nastaviš tražiti još i još.“

Upravo ovako započinje prolog u knjizi „Zvijezde me uvijek nasmiju“ autora Boža Benića, koja je u izdanju nakladničke kuće Alfa i u sklopu Biblioteke „Duh vremena“ svjetlo dana ugledala na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu knjiga Interliber u Zagrebu. Tim povodom razgovarali smo s autorom.

Kakav osjećaj prevlada kada izađe prva knjiga u životu?

Možda će zvučati čudno, ali vjerujem da će me razumjeti svatko tko je na nečemu sličnome ikada radio – prvo što pomisliš je da nikada više nećeš ništa napisati jer ne želiš opet prolaziti kroz taj cijeli proces - kaže uz smijeh autor, dodajući: Dobro se sjećam trenutka kada sam počeo koncipirati prva poglavlja – pitao sam se odakle krenuti, kako cijeli taj kaos informacija i saznanja strukturirati, što zapisati, a što je možda bolje izostaviti. Našao sam se pred nečim meni potpuno nepoznatim. Znao sam da to moram napraviti, ali nisam znao kako. Onda sam ipak nekako krenuo. To je uvijek najvažnije, krenuti, što god da u životu radiš ili želiš raditi, kasnije se sve posloži. Bio je to velik angažman koji je potrajao gotovo četiri godine i koji je zahtijevao mnogo odricanja, strpljenja i poglavito samodiscipline, posebice zbog toga što se odvijao paralelno s drugim svakodnevnim obvezama. Zato bih prvo rekao olakšanje, a onda i znatiželja i neki neobičan nemir. Svjestan si da je sve gotovo, da je ono što je dotad bilo samo „tvoje“ postalo svima dostupno i da više nema povratka – knjiga je započela svoj vlastiti život koji više nije pod tvojom kontrolom.

Kada si odlučio i zašto ukoričiti svoja putovanja i iskustva iz Tanzanije?

Još neposredno prije prvog odlaska 2015. godine, dok sam u Zagrebu volontirao u jednoj ustanovi za smještaj djece i mladih bez odgovarajuće skrbi i paralelno pohađao pripremni tečaj u Udruzi „Kolajna ljubavi“, počeo sam voditi neke svoje bilješke i zapisivati sve što se u to vrijeme događalo. Tad još uvijek nisam znao zašto to radim, ali kao da sam želio strukturirati neke svoje misli, pratiti jedan proces učenja, sazrijevanja, nazovimo to kako god. Volontiranje je za mene tada bio jedan sasvim novi svijet, a kasnije će se pokazati i presudna životna odluka s kojom se baš sve počelo iz temelja mijenjati. Pomislio sam – ako je tako već prije puta u Afriku, kako li će onda tek biti kada konačno otputujem! Pisati sam nastavio i kada sam došao u Tanzaniju, uglavnom u kasnim noćnim satima kada bih izvršio svoje dnevne obveze u sirotištu i kada bih ostao sam. Kako su dani polako odmicali, preda mnom se nizalo sve više i više onog što sam htio reći svojoj obitelji, prijateljima, poznanicima. Čak bih rekao da sam se osjetio privilegiranim što mogu svjedočiti onome za što sam znao da većina neće nikad. Konačno sam prelomio kada sam doputovao u Ngorongoro među pleme Masaja. Dobro se sjećam trenutka kada sam svom prijatelju iz Kenije koji me pratio na mom proputovanju kao prevoditelj rekao da ću napisati knjigu. On mi je tada uzvratio: „Pa kada ljudi u tvojoj zemlji to pročitaju, doći će nam pomoći?“ Stoga bih rekao da nikad nije ni postojala druga opcija, zapisati sve to bio je minimum koji se od mene tražio. Kao što je američka novinarka Maddy Bowen u filmu „Krvavi dijamant“ ustvrdila pišući o strahotama građanskog rata u Sijera Leoneu: „Misliš da iskorištavam njegovu tugu? U pravu si, to je glupo. Može biti dovoljno da nekog rasplače, možda čak i da napiše ček, ali neće biti dovoljno da se to zaustavi. Muka mi je od pisanja o žrtvama, ali to je sve što mogu napraviti.“

Je li riječ o romansiranom ili dokumentiranom putopisu?

Tu bih rado citirao urednicu knjige Marinu Katinić, našu nagrađivanu spisateljicu i profesoricu etike i filozofije u zagrebačkom MIOC-u, koja je pažljivo čitala moje prve tekstove, precizno ih komentirala i dalje me usmjeravala. Marina je jedna od onih koji su najzaslužniji za konačan izgled knjige na čemu joj ostajem trajno zahvalan. U svom pogovoru naslovljenom „99 dana u Tanzaniji: od misiopisa do mitopisa“ ona je knjigu okarakterizirala kao svojevrsni „duhovno-lirski dnevnik s primjesama dokumentarizma koji nudi obilje važnih i zanimljivih podataka o tanzanijskim krajevima i prilikama“. Mislim da je to jako dobar opis jer je knjiga ciljano tako pisana kako bi bila zanimljiva što širem krugu čitatelja.

Na knjizi si radio četiri godine. Kako je taj cijeli proces izgledao?

Spomenuo sam kako sam u Tanzaniju prvi put otputovao 2015. godine, a već po povratku počeo sam raditi na prvim pričama, koje su krajem 2016. bile spremne za objavu. Međutim, uslijedila je mukotrpna potraga za izdavačem. Kažem mukotrpna zbog sveopćeg stanja u izdavaštvu u našoj zemlji. Opcija izdavanja knjige u vlastitoj nakladi nije dolazila u obzir iz više razloga, a ponajprije zbog toga što bi njena distribucija logistički bila mnogo zahtjevnija. U međuvremenu je stvar nakratko stala jer smo pokrenuli nekoliko humanitarnih akcija na koje smo bili maksimalno fokusirani. Najveća među njima bila je „Dubrovnik za Afriku: Kap vode – ocean ljubavi“, koju je u organizacijskom smislu vodila Župa sv. Mihajla na čelu s mojim dragim prijateljem don Robertom Ćibarićem. Akcijom smo prikupljali novac za izgradnju vodovoda u selima Župe sv. Franje Asiškog u selu Monduli Juu na sjeveru Tanzanije, gdje djeluje naš misionar pater Tomislav Mesić. Kada je konačno krajem 2017. godine financijska konstrukcija bila zaključena, ja sam ponovno otputovao kako bismo započeli s izgradnjom. To je putovanje donijelo pregršt novih pustolovina i saznanja koja sam onda odlučio uobličiti u nove priče s čime sam završio tek početkom ove godine. Sad kada pogledam unatrag drago mi je da je baš tako ispalo jer sam na tom drugom proputovanju imao priliku obići i neke nove krajeve, štošta novog saznati, ali i upoznati naše druge misionare, poput don Velimira Tomića i don Ante Batarela. Njihove životne priče i iskustvo o kojemu također u knjizi pišem pomoglo mi je da na neki način provjerim svoja dotadašnja zapažanja o životu u Africi i pokušam biti što objektivniji.

Kojim suradnicima si povjerio opremu knjige?

Knjigu je objavila nakladnička kuća Alfa u sklopu Biblioteke „Duh vremena“, a čiji je glavni urednik bivši predsjednik i sadašnji dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Božidar Petrač, naš ugledni književni povjesničar, kritičar, antologičar, prevoditelj, pjesnik i publicist. Njemu dugujem veliku zahvalnost jer je od samoga početka prepoznao i svesrdno podržao smisao ove cijele priče i projekta. Urednicu Marinu Katinić već sam spomenuo, a osim nje tu je i tim nakladničke kuće Alfa predvođen likovnom urednicom Irenom Lenard. I naravno, naša draga sugrađanka Nora Mojaš, vrsna grafička dizajnerica i ilustratorica koja je oblikovala naslovnu stranicu.

Čemu te naučila mudra majka Afrika?

Mislim da neću pogriješiti ako kažem da svaka od 69 priča koliko ih se u knjizi nalazi sadrži barem jednu, a poneka i više lekcija s Crnoga Kontinenta. No ono najvažnije pokušao sam sažeti u epilogu, a to je da nikada nije kasno i da ničije vrijeme nije prošlo. Život sviju nas jedna je misija, a ljubav prema čovjeku može nadvladati svaki strah i otkriti pravi smisao.

Otkud naslov?

Ta je priča jako zanimljiva i ako bih je sada ispričao onda bih otkrio i ključne dijelove knjige. Ali mogu reći da mi je to bio najveći izazov i da smo na njemu najviše radili. Na kraju je došao s jednom tragičnom pričom iz sirotišta u Songei koja se zbila nedugo nakon moga drugog posjeta.

Što bi bio uspjeh s tom knjigom? Prodaja, utjecaj, promjena stava, humanitarni rad?

Ponovno ću citirati Marinu koja je odmah prepoznala i to i zapisala da ovdje nije riječ o komercijalnom projektu, postizanju nekakvog ugleda, a kamoli o literarnoj ambiciji, ući u krug književnika i dalje postajati piscem. Ovo je prije svega jedan lirski putopis u kojemu se svjedoči o jednoj misiji i njezinu ispunjenju po povratku kući. Knjiga je integralni dio misije upravo zbog toga što svatko od nas ima priču koju može ispričati ili barem sposobnost da je čuje. Ako je već ima, mora je ispričati, a ako je čuje, morao bi je prenijeti dalje. U suprotnom čovjek okreće glavu, zatvara oči i ostavlja za sobom svijet istim kakvim ga je zatekao, a da ga ne pokuša promijeniti. Ovo je ta moja priča koju sam morao ispričati. Nadam se da će čitatelji izvući tu poruku i da će ih ona potaknuti da ispričaju svoju. Jer jedino se tako svijet može mijenjati na bolje.

Kada možemo očekivati promociju?

Nadam se vrlo skoro. Drago mi je da već sada postoji veliki interes, posebice među volonterima, kumovima i drugim članovima naše Udruge „Kolajna ljubavi“. Već smo zaprimili pozive za promocijom diljem Hrvatske, pa čak i iz susjedne Bosne i Hercegovine, no zbog drugih obveza sviju nas koji smo na knjizi radili s time ćemo se ozbiljnije pozabaviti tek početkom sljedeće godine.

Planiraš li ponovno ići u Afriku?

Mnogo je planova i novih projekata za budućnost, a među njima svakako i ponovni odlazak. Želim vjerovati da ono pravo tek dolazi.


L.Crnčević / Foto: Miho Skvrce





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne
komentara 0 09|12|19
EDURO zapošljava







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija