LIFESTYLE
08.11.2019 u 08:34

IZA ovih vrata su 4 žene, 4 priče, 4 nevidljive sudbine...

Iza ovih vrata su četiri žene, četiri životne priče, četiri sudbine. Iza ovih vrata su četiri invalidne žene. Zatvorena vrata ostala su između nas i dok smo razgovare. Mobitelom, u susjednim prostorijama. Dugo su se pripremale i ohrabrivale da bi i na ovakav način ispričale svoje priče, svoje traume. One su četiri, ali bi istovjetna iskustva mogle ispričati mnoge "nevidljive". Pod izmišljenim imenima govore o svojim životnim promašajima, zlostavljanjima i vrijeđanjima koja su doživjele ili doživljavaju, ogolile su svoje duše, pod dozom sedativa kako bi riječi uopće mogle preko usana. Sa svojim zlostavljačima neke od njih četiri još uvijek žive. Jer ih je sram i strah, jer su spremne biti žrtve radi svoje djece. Sve te četiri žene su žene s invaliditetom. Sve su one ratnice, gubitnice i pobjednice, istovremeno. A da se odluče napustiti pakao, kamo bi? Gdje je to mjesto u našemu društvu gdje mogu zacijeliti svoje rane i živjeti normalno? 

Napisala: Lidija Crnčević


komentara  0

Njihove priče ne teku glatko. Dapače. Prevladavaju i blokade koje nastaju u razgovoru, biraju riječi, kao da žele da barem tim riječima ublaže osjećaje i poniženja koja su obilježila njihove živote. Osjećala sam se kao krpa, kao dno dna - rečenica je koju su upotrijebile sve četiri.

Iako nas dijele tek vrata, razgovaramo mobitelom. Poštujem njihovu želju, iako nikad dosad nisam vodila ovakve intervjue. Čujem kako svako malo neka od njih pripali cigaretu. Čujem tišinu dok svaka od njih iznosi svoju priču. Čujem kako odmiču mobitel od usana i šapću - ne mogu ja ovo, ne mogu.... 

Nisam ih vidjela, ali posredstvom njihove prijateljice i naše čitateljice i suradnice, znam da je riječ o invalidnim osobama. Ženama koje imaju problem s motorikom, ograničene su im kretnje ruku i nogu. Tri su imale poteškoće i kada su se udavale, jedna je oboljela nakon stresa kojega je doživjela u braku za kojega je godinama smatrala da je savršen. Bio je sve samo ne savršen. U svaku od tih priča urezano je psihičko, fizičko, financijsko ili seksualno zlostavljanje. 

Zašto se krijete? Zašto ste pristajale, a neke od vas još uvijek pristaju ostati u tom paklu?  

Jer živimo gdje živimo - zbog srama i straha. Zbog djece. Kako bismo izbjegle da nas se stigmatizira. Izgradile smo neprobojnu fasadu, a sve u nama vrišti.... - odgovaraju.

MARIJINA (50) PRIČA:

Bila sam sretna supruga, sretna majka troje djece. Mislila sam da imam savršen brak. Moji roditelji su prodali svoju nekretninu kako bi meni i mužu omogućili da počnemo graditi kuću u kojoj ćemo živjeti, dižemo kredit da je možemo završiti. Radila sam, ali sam se, na nagovor svog muža ostavila posla, posvećujem se obitelji, ostajem bez prijatelja, kolega, prestajem voditi ikakav društveni život. Moj muž mijenja posao i zaljubljuje se u drugu ženu, meni laže da nema nikoga, iako traži razvod. Sav moj svijet se srušio. Izolirana sam i sama nakon 14,15 godina braka, bez posla i novca, pristajem na razvod ali i dalje ga perem, kuham, služim. Osjećala sam se kao dno dna, bezvrijedna, polako počinjem shvaćati da je sve to dio njegovog pomno isplaniranog scenarija. Želio mi je uzeti i kuću i djecu, manipulirao je sa mnom preko ljudi koje sam poznavala i vjerovala im. Zaposlila sam se jer me je bilo strah da će mi oduzeti djecu, a mene proglasiti nesposobnom. Vraćala sam kredit koji je bio veći od moje plaće. Roditeljima nisam ništa govorila jer me je bilo sram, a kada bi mi poslali paket, sve bih čuvala i podijelila da imam za nahraniti djecu, živjela sam doslovno od kruha i čaja. Nisam imala 2,5 kune da bih djetetu platila sladoled kad me pitalo. Muž mi prijeti da će me "progutat" mrak, ako zatražim i upišem se na pola nekretnine, njegova partnerica dolazi u moju kuću i donosi djeci stvari koje im ja nisam mogla priuštiti. Puno mi je pomogla prijateljica, spasila me od potonuća psihičkog, iako sam zbog svih proživljenih stresova oboljela. Bila sam svom mužu krpa za psihičko iživljavanje i manipulaciju u koju me je doveo izolacijom i financijskom ovisnošću. I danas trpim posljedice, rane nisu zacijelile i ne mogu, ali pronalazim snagu u djeci i vjeri. 

ĐIVINA (54) PRIČA:

Imala sam teško djetinjstvo, roditelji su mi bili razvedeni i sve što sam u životu najviše željela bila je obitelj. Sa svojim mužem sam od 16. godine života, imamo jedno dijete. Nakon 40.-te godine života kad misliš da svatko već u životu posloži prioritete moj se muž zaljubio i koliko sam se god trudila održati naš brak, on je odabrao drugu ženu, no cijelo to vrijeme nije me prestajao zvati niti mi je želio dati razvod. Moje zdravstveno stanje se pogoršava, bolest je u progresiji i imam sve više problema na poslu. Odlazim u mirovinu i moja su mjesečna primanja 1.500 kuna. Dijete sve to jako teško proživljava. Kad mom mužu puca ljubav, vraća se i ja ga, iako strašno povrijeđena i ponižena, primam natrag. Sa svojim primanjima ja svome djetetu ne mogu osigurati ni školovanje ni pristojan život. Svjesna sam svoje invalidnosti, uzimam terapiju i spremna sam na svaku žrtvu da bi mom djetetu bilo bolje. Odbačenost od voljene osobe invalidne osobe teže podnose, ali je u isto vrijeme prisutan i snažni osjećaj srama zbog kojega se problemi guraju pod tapit. To ne znači da ne postoje. Postoje u mjeri koju ne možete niti zamisliti, ali živimo u maloj sredini i ne želimo biti stigmatizirani. Izgradimo fasadu, a u duši silno patimo. 

ANINA (42) PRIČA:

Odrasla sam bez roditelja. Imam sina i ne želim da odrasta bez oca. Moji su problemi krenuli kad sam izgubila dijete za što je moj muž stalno okrivljavao mene. Moj liječnik je rekao da ne smijem više zatrudnjeti, no mog muža za to nije bilo briga, kad bi popio bio bi grub i nasrtao bi na mene želeći seks. Budući su mi zbog bolesti noge često ukočene, doživljavala sam strašne uvrede i poniženja kada ne bi uspio napraviti ono što bi naumio, nazivao me kurvom, vrijeđao me. Govorio mi je da se maknem jer smrdim, da se operem, kad bi mi se približio cijela bi mi se utroba zgrčila. Stanje bi bilo nešto lakše kada ne bi pio. Zaključava bih se u sobu, dopuštala bih mu da "obavi što ima", a ja bih se osjećala poput "panja". Bez emocije, bez osjećaja. Sve trpim jer sam financijski ovisna o njemu, troškovi potrepština za invalidne osobe nisu mali. Kako je moja bolest napredovala, on je sve više i više pokazivao svoje pravo lice. Kad sam u bolesti ostala bez kose, vrijeđao me i govorio: vidi kakva si, vidiš li se u ogledalu... ponekad bih smogla snage i odgovorila bih mu: lijepa sam, ali samo ja znam koliko je meni hrabrosti za to trebalo. Na moju veliku sreću imam dobre prijatelje koji su mi velika utjeha, imam vjeru u kojoj pronalazim nadu. On sada radi u inozemstvu, šalje mi novac da se dijete može školovati, kada dođe doma, ja pokušavam zatomiti osjećaje koje izaziva u meni, zamišljam da je "regal". Jedino tako mogu pretrpjeti sva poniženja.

SREĆKINA (36) PRIČA:

Udala sam se iz straha od kolica i pelena, bila sam sama, bez igdje ikoga svoga u ovom gradu u kojega sam došla prije dosta godina. Bila sam puna strahova, o svojoj sam budućnosti razmišljala veoma pesimistično, ta se osoba tada našla uz mene, odlučili smo se oženiti. No veoma brzo shvaćam da koliko sam ja društvena i koliko volim ljude i biti okružena ljudima, da moj suprug ništa od toga ne voli. Bio je stranac, nije znao jezik, nije tražio posao, sve sam ja financirala, trpjela sam njegove ucjene i sve plaćala. Uopće se nije trudio, ostajao bi doma pri kompjutoru, nigdje nije izlazio, ukoliko bih ga uspjela nagovoriti da izađemo negdje zajedno, napravio bi mi scenu, prigovarao mi je ukoliko bih izlazila na neki radni sastanak ili poslovni dogovor. Bio je užasno egoističan, ni na kakvu njegovu pomoć nisam mogla računati, zbog stresa i njegova ponašanja moje se zdravstveno stanje pogoršalo. Bila sam sama, roditelji su mi jako zamjerili i od mene se udaljiti kada sam se udala za njega jer su ga oni valjda odmah "pročitali" i nisu me podržali. Ukoliko ne bi bilo sve po njegovom, znao bi me udariti rukom ili čime bi stigao, gurnuti u zid, fizički na mene nasrnuti. Kad sam mu prvi put zatražila razvod rekao je kako će se promijeniti i ta je njegova faza trajala svega tri dana, a onda je počeo sve po starom. Nisam imala hrabrosti ni srca izbaciti ga na ulicu. Ali kad sam shvatila što radim sebi i kako se moje stanje pogoršava iz dana u dan, a njegovo maltretiranje ne prestaje, uzela sam kredit i dala mu novac. Da, platila sam svoju slobodu. Agresivno ponašanje nikada nisam prijavila niti sam ikad nazvala policiju ili hitnu pomoć, jer me je bilo sram, nisam željela da se sazna što proživljavam. Bili smo u debelim minusima, dugovorima, primala sam jake terapije koje bi me na nekoliko sate potpuno omamile. U jednom sam se momentu pitala - što ovo ja radim sebi? Na zadnjem udarcu sam presjekla i odlučila se razvesti. Isplatila sam ga. Kad je naš brak krenuo nizbrdo osjećala sam krivnju, trebalo je proći dugo vremena da me napusti taj osjećaj. Jer, čim bih ja pokušala biti ja, slijedio je udarac. Moj život je danas svaki dan novi izazov i borba s mojim invaliditetom, ali nemam više onaj grč kojega sam imala dok sam strahovala od udarca.

 

Ove četiri žene su smogle hrabrosti da progovore. U ime i svih onih koje šute. Invalidne osobe i senzibilnije osjećaju svijet oko sebe, jer se susreću s ograničenjima koja zdravi ljudi nemaju. Njihove priče su poticaj da se počne govoriti o nasilju, da se prijavljuju nasilnici. Od njih četiri dvije su se, same, uspjele riješiti zlostavljača u svojoj neposrednoj blizini. Sve četiri imaju snažan osjećaj krivnje - prvo su ga imale misleći da one svojih ponašanjem izazivaju svoje nasilnike, a potom su ga imale jer te iste nasilnike nisu prijavile. O nasilju treba govoriti, jer i ono se, poput bolesti ne događa uvijek i jedino nekome drugome. 

U Hrvatskoj se nasilje nad ženama, posebice fizičko, najčešće događa u obiteljskoj zajednici, koja bi trebala biti najsigurnije okruženje. Većina žrtava obiteljskog nasilja osobe su ženskog spola, a počinitelj obiteljskog nasilja najčešće je bračni ili izvanbračni suprug ili bivši suprug, a iza njih slijedi otac žrtve."Na osnovu prijavljenih slučajeva od strane žena s invaliditetom najviše nasilja počine supruzi. Najčešći razlog zašto se žene rijetko odlučuju na prijavu preko policije jest ponašanje i reakcija sredine u kojoj ostaju, materijalni troškovi, strah, sram, ekonomska ovisnost od strane nasilnika – pretežno supruga - piše u statistikama.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija