VIJESTI
08.10.2019 u 09:17

"Nikad, pa ni u ratu, nisam dopustio sebi svesti mržnju na osobnu razinu, ali mrzim politiku koja je napala moj narod, ubila moje prijatelje..."

Moram priznati da su događanja na današnji dan 1991. nekako prošla pored mene, a da ih nisam ni zamijetio. Upravo smo se povukli iz Konavala, zbrkanih osjećaja i perepcije, pokušavajući povezati stvarnost u kakvu-takvu smislenu cjelinu. U glavi sam već odavno s tim raskrstio; mislio sam da je to već obavljeno. Takve su to okolnosti u kojima se ne možete ničemu veseliti. Prazan, pomalo neracionalan, iscijeđen, a svjestan da tek počinje. Hvala Bogu, iza nas je. Veselim se svakom danu i malim stvarima koje život čine lijepim - kazao je u razgovoru za dubrovniknet.hr, ratni zapovjednik u Konavlima, Marko Rešetar koji je emotivnim statusom 1. listopada poručio da kod njega nema ni oprosta ni zaborava.

Razgovarala: Lidija Crnčević


komentara  0

Bili ste jedan od zapovjednika u Konavlima na početku Domovinskog rata.... prošlo je skoro 30 godina, kakve osjećaje danas gajite prema tom razdoblju i jeste li u kategoriji branitelja koja je pomalo razočarana tijekom stvari koje su dovele do današnjeg položaja Hrvatske?

- Bili su to uzbudljivi dani, teško vrijeme; vrijeme stradanja, ali i vrijeme ponosa. Toliko je osjećaja komprimirano u kratkom razdoblju, toliko zgusnutih zbivanja, pa se s vremenskim odmakom pogubiš u kronologiji. Mislim da nas je to vrijeme obilježilo i da od tih sjećanja nije moguće pobjeći. Najstrašniji je osjećaj nemoći pred nadmoćnim neprijateljem i grčevita borba da očuvaš ono malo samopouzdanja. Strah je manja briga, on je u stvari fiziološka pojava i može se kontrolirati. Kad to prevladaš lakše se je suočiti sa neizvjesnošću, a kad se suočiš otvaraju se mogućnosti. Tako je otprilke izgledalo i naše odrastanje vojnika u ratnim uvjetima. Trebalo je vremena dok se stvari poslože, dok vojska stekne iskustvo, dok se opremi i usklade djelovanja, a onda je to rezultiralo konačnom pobjedom. Nikad nisam posumnjao u konačni ishod i bio sam spreman ostati u vojsci koliko god bude trebalo. Eto, potrajalo je pet godina koje ipak ne bih mijenjao ni za što. Nama koji smo preživjeli okrenulo je živote naopako i nisu svi uspjeli izbalansirati povratak u vertikalu. Ustvari, nije nitko, jer svi se pomalo ljuljamo. Ponosan sam što smo uspjeli, a stalno prebrojavam prijatelje kojih više nema, a koji su taj osjećaj ponosa zaslužili više nego ja.

Sebe ne svrstavam u kategoriju nezadovoljnih i razočaranih, prije pripadam kategoriji racionalnih. Neracionalno je očekivati čuda i da država bude bolja nego što smo mi sami. Taj proces stvaranja je permanentan i uvijek treba težiti boljem, ali za očekivati je i da svaki od nas ponese dio odgovornosti za zbivanja oko sebe. Da ilustriram, ne možemo bacati smeće, a kriviti komunalce.

Naravno, kao i svi, često sam nezadovoljan, naročito ako vidim da netko od državnih službenika ne radi svoj posao kako treba, nerviraju me nepotrebne procedure i sporost, nedostatak vizije, neodgovornost u trošenju javnog novca i svaka nepravda, ali me još više nerviraju oni kojima ništa ne valja, jer to naprosto nije istina. Općenito, nisam razočaran i svaki dan zahvaljujem Bogu jer mi je dao priliku da sudjelujem u stvaranju neovisne hrvatske države.

Obilježavamo neovisnost i samostalnost, često se čuju kritike i primjedbe kako nismo ni jedno ni drugo, jer smo u sustavu Europske unije koja "guši" nezavisnost. Bismo li mi mogli opstati bez EU?

- Jedina zemlja koje se na brzinu mogu sjetiti, a da je potpuno neovisna je Sjeverna Koreja. Ne razumijem takve kritičare, makar ni ja ne volim sva rješenja koja nam od tamo dolaze. Moj stav je da smo ulaskom u EU i NATO napravili kvalitativni iskorak, nogometnim žargonom – zaigrali u većem rangu, istrgli se iz tog balkanskog miljea istočno od nas. Naravno, to traži i određene kompromise, ali to je suština politike, a mi smo dovoljno mali da možemo ostvariti svoje interese balansirajući izneđu interesa velikih nacija. Opstali bismo i bez ovih integracija, ali bi i tada kompromisi bili nužni, a stabilnost i nacionalna sigurnost izloženiji. Po Konfuciju, sve je prolazno, i prijatelji i neprijatelji, samo su interesi vječni. Dakle, svako društvo u koje se slobodnom voljom ulazi i izlazi je prihvatljivo dok za to postoji interes.

Čini se kako živimo u državi i društvu u kojemu su brojni nezadovoljni, najavljuju se štrajkovi, brojni mladi napuštaju Hrvatsku, društvo je sve konzervativnije ... kako Vi, kao domoljub i branitelj komentirate sve to, pitate li se ikad jesu li sve žrtve koje su pale u vrijeme Domovinskog rata, postale prave žrtve zapravo tek u poraću i svemu što je krenulo i osiromašilo Domovinu?

- Uvijek će biti nezadovoljnih, opravdano ili ne, a štrajkovi i protesti su oblik javne komunikacije. Opravdano nezadovoljstvo je legitimno i ima se pravo izraziti. To je jedan od načina za ispravljanje društvenih nepravdi. Ali ima kod nas i nezadovoljstva koje graniči sa zloćom, inspiriranog političkim ili materijalnim motivima, kojim se pokušava instrumentalizirati javnost za postizanje takvih ciljeva. Prihvaćam i podržavam sve što je konstruktivno i doprinosi razvoju društva i socijalnoj pravednosti.

Je li društvo konzervativije ne znam reći jer ni sebe ne znam definirati; niti sam dosljedno konzervativan niti dosljedno liberalan. Međutim, pitanje implicira da su konzervativne vrijednosti negativne, s čim se ne bih mogao složiti. Bitno je da sustav vrijednosti nije nametnut i da evoluira. Kao društvo smo zbroj jedinki i njihovih vrjednosnih stavova.

Žao mi je kad mladi iseljavaju, ali objektivno je to bilo za očekivati kad se otvore granice. Da su 70-ih bile otvorene, ne bi nitko ostao. Ja na taj proces rađe gledam kao na priliku za učenje i stjecanje iskustva u drugoj sredini. Uvjeren sam u povratak većine, sa novim idejama i iskustvom stečenim u drugačijem okruženju. U cijeloj ovoj našoj situaciji ima puno pozitivnih primjera, ali nisu na naslovnicama. O pelješkom mostu npr. godinama čitamo i raspravljamo, ali nigdje nećete pročitati da je malo Krilo Jesenice samo u protekloj godini investiralo u 42 nova broda, u domaćim brodogradilištima, u vrijednosti nešto manjoj od vrijednosti mosta.

Istovremeno, u nastavku odgovora na Vaše pitanje, molio bih da poginule suborce pustimo da počivaju u miru. Oni su dali život za neovisnu Hrvatsku, obitelj, selo, grad, prijatelje i ne mislim da je itko od njih očekivao da ćemo mi preko noći postati idealni. Svi smo mi znali da dolaze neka nova vremena u kojima vrijede neka druga pravila. Nas svih je veselila trobojnica što slobodno vijori. Stoga smatram obvezom, vlastitom ali i svakoga od nas, da svaki dan u, okviru mogućnosti, činimo dobre stvari koje nas vuku naprijed. Može Vam ovo zvučati patetično, a može Vam pričiniti i osobno zadovoljstvo kad u tome uspijete.

Nedavno ste, 1.10.  imali emotivan status zbog događanja u Trebinju. Smatrate da ne treba ni zaboraviti ni oprostiti. Ima li suživota?

- Smatram osobnim postignućem činjenicu da sam uspio prevladati ratne traume, a da me ne izjeda mržnja. Nikad, pa ni u ratu, nisam dopustio sebi svesti mržnju na osobnu razinu, ali mrzim politiku koja je napala moj narod, ubila moje prijatelje, zapalila moju kuću, mojoj djeci uništila djetinjstvo, uništila živote. Mrzim politiku koja već više od dva stoljeća svojata i uništava moje.
Generacije odgajaju na lažima, izmišljaju pobjede i stvaraju mitove. O božanskom narodu, o nepobjedivoj vojsci koja je usput rečeno 1. svjetski rat provela protjerana na otok u grčkom arhipelagu. Kačanički manevar postaje u vojnoj enciklopediji briljantna operacija, a obični desetnik po supozicijama na zemljovidu vidi da je to čista bježanija.

I sad ponovo, kada im je cijeli projekat propao, novu generaciju djece uče krivotvorenu povijest. Oni ni za čim ne žale osim za neostvarenim ciljevima. Kako kažu, čekaju drugo poluvrijeme, podižu spomenike đeneralu Draži i osnivaju podružnice četničkog ravnogorskog pokreta. Zbog toga, ja zaboravit ne mogu i ne smijem, a oprostit neću, jer bi za to bio potreban minimum iskrenosti i kajanja s njihove strane. Ne dam se pasivizirati nikakvim perverznim pacifističkim verbalnim konstrukcijama kojima je zamagljivanje istine jedini cilj. Isto tako, nijedan pojedinac se ne mora bojati da ću ga krivo pogledati jer je odozgo. Kako rekoh, ne svodim na osobnu razinu.

I da do kraja odgovorim, razinu suživota odredit će razina interesa.

Vi ste uspješan poslovni čovjek, niste si dopustili biti branitelj "po profesiji", s te perspektive smatrate li da je država pogriješila što za sve branitelje nije našla posao i ostavila ih radno sposobnima, nego ih umirovila i vremenom su postali nezadovoljnici. Brine li država dovoljno o braniteljima?

Nije lako jednoznačno odgovoriti na Vaše pitanje. Svih nas je rat okrznuo, ali su posljedice različite. Ja sam u rat otišao sa 31 godinom, imao sam dvoje male djece, ali mislim da je meni bilo lakše podnijeti ta iskušenja nego mladićima od 18 godina. Znam dosta njih koji otežano funkcioniraju, ali svakako ima i onih koji su odluku o umirovljenju donijeli bez da su sagledali sve aspekte. Slažem se da je prerani odlazak u mirovinu kontraproduktivan, mnogi bi se bolje osjećali da su radno aktivni, ali je to vrlo osjetljivo pitanje i stvar individualne procjene.
Istovremeno, u javnosti se stvara fama o braniteljskim privilegijama, a istodobno nitko otvoreno ne kaže koliki je broj onih koji imaju nekakva primanja temeljena na braniteljskom stažu. Većina nas radi. Najveći broj branitelja, pa ni ja osobno, nemamo nikakavih primanja po toj osnovi. Nikad ni žuti karton nisam imao jer mi je bilo nepojmljivo da budem istovremeno i vojnik i izbjeglica.
Osobno, moj je izbor bio takav, da sam između karijere u HV i poslovne karijere, izabrao ovo drugo, tražio se, učio, stvarao partnerstva, ulazio u rizike i uz malo sreće uspio kreirati uspješan poslovni ambijent. Najkorisnijim u svemu tome smatram što sam radeći sebi ostavio minimum vremena za teške misli i beskrajne vremeplove.

Sigurna sam da biste ponovno krenuli u obranu Domovine, da je potrebno, kakva je Vaša poruka mladima na današnji dan?

- To je jedino u što sam apsolutno siguran, i ne govorim samo u svoje ime. Sticajem okolnosti bio sam na vojnoj vježbi koja je završavala 15.10.2015. godine u 18.00. Tog dana u ponoć, navršio sam 55 godina, što je gornja dobna granica za vojne obveznike na službi u OSRH. Pismenom izjavom sam dao do znanja da sam se i nadalje spreman staviti na raspolaganje gdje god i kad god to zatreba. I to se neće promijeniti dok god sam funkcionalan. Na to gledam kao na dužnost i čast istovremeno.
Teško mi je uputiti poruku mladima, da bude smislena, a ne patetična. Razumijem da je prošlo puno vremena i ne treba ih opterećivati. Međutim, pogrešno je ne znati što je bilo i koliko su veliki oni što su se žrtvovali, stoga nemojte ignorirati taj dio povijesti.
Molim Boga da budete prva generacija na ovom prostoru koja nije morala ratovati. Volite Domovinu i činite dobro. Činite boljima sebe i svijet oko sebe. To je danas najveća domoljubna zadaća.

Sjećate li se današnjeg dana 1991.? Gdje ste bili i kako ste doživjeli taj konačan raskid svih veza sa SFRJ?

- Moram priznati da su događanja na današnji dan 1991. nekako prošla pored mene, a da ih nisam ni zamijetio. Upravo smo se povukli iz Konavala, zbrkanih osjećaja i perepcije, pokušavajući povezati stvarnost u kakvu-takvu smislenu cjelinu. U glavi sam već odavno s tim raskrstio; mislio sam da je to već obavljeno. Takve su to okolnosti u kojima se ne možete ničemu veseliti. Prazan, pomalo neracionalan, iscijeđen, a svjestan da tek počinje. Hvala Bogu, iza nas je. Veselim se svakom danu i malim stvarima koje život čine lijepim.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija