LIFESTYLE
05.10.2019 u 20:16

Popili smo kavu s galebom koji je erotskim pričama "zapalio" tadašnju Jugu: seksualni turizam? Ma malo morgen....

Mi da smo bili važni za turizam? Ma malo morgen... Mi smo samo bili mladići koji nisu bili „klasični“, za razliku od naših vršnjaka koji bi imali malu iz škole, s njome se šetali po Stradunu i oženili, mi smo voljeli ženske koje su, budimo iskreni, bile emancipiranije od nas. Mi bi se zaljubili, ali bi se i odljubili čim bi im avion poletio iz Dubrovnika... voljeli smo balat, zafrkavat se međusobno. Sve je to bio jedan show, igra u kojoj su se znala pravila. U Italiji su bili papagali, pa je netko među nama „bubnuo“ da se mi nazovemo galebovima. Galeb proguta i odmah po.ere, ne zadržava se puno... razumiješ. Ali, da je to bio neki seksualni turizam i da je turizam od toga imao neke koristi!? To su gluposti -  kazao je gospar Božo Čanić, nekadašnji galeb čija je priča zagolicala nedavno ponovno maštu hrvatske javnosti. Nakon nagovaranja i pregovaranja, ipak je pristao. Razgovarali jesmo, ali fotografija nije dolazila u obzir.


komentara  0

On poznaje mog muža, ja njegovu suprugu. Već godinama. To je bilo svakako „pri pomoći“ da rastopimo njegovu prvotnu nezainteresiranost i otpor. Božo Čanić, sada već gospodin u lijepim godinama, došao je u fokus javnosti nakon što je prije nekoliko dana objavljena njegova priča koju je o iskustvima jednog galeba napisao prije nekoliko desetljeća. Bilo je to dovoljno da se zagolica mašta i prizove duh jednog, posve različitog, ali ipak romantikom natopljenog vremena o ljetnom suživotu strankinja i domaćih mladića koji su imali svoje poste, dogovore s glazbenim sastavima na plesnjacima, koji su imali razrađene strategije i štosove u udvaranju i osvajanju djevojaka koje bi im „zapele za oko“ nakon što bi čarteri aterirali u Čilipe.

I onda ste se, kao slučajno, oženili za strankinju? – zafrkavamo odmah na početku, samo zato jer je s nama na piću i njegova supruga Đusi s kojom je gospar Božo u sretnom braku preko 40 godina.

- Slučajno – „mrtav ozbiljan“ odgovara.

- Kad smo se mi upoznali nijesam više trč'o za strankinjama. Bilo je to već u vrijeme kad sam se smirio, kad sam uvečer ostajao doma s roditeljima gledat televiziju, imao sam preko trideset...I, zznaš što ću ti reć? Da se ponovo rodim, ništa ne bih mijenjao, ni svoj život ni svoju ženu...a to galebarenje koje je svima danas zanimljivo, jer toga više nema, bilo je za nas, jednu balicu mladića iz grada koristan period u kojemu smo se naučili i gubit i dobivat. Nismo mi sa svakom ženskom završili u krevetu, da je napisat koliko smo puta poljubili vrata, bila bi to debela knjiga. Jedanput sam kupio nove crevje u kojima sam jednu djevojku pratio od Grada sve do Hotela Neptun, nije bilo ništa, cipele su me nažuljale, a onda je pala i kiša. Bilo je takvih situacija koliko hoćete – priča nekadašnji galeb kojemu je u to doba „umjetničko ime“ bilo Jerry Cambridge, a tko mu ga je dao ni sam pojma nema.

Škicnete li i danas "u prolazu" lijepe žene? - pitamo, kao u šali, a ozbiljno.

- A, znaš kako se kaže da su oči posljednji seksualni organ, ali danas je to nešto sasvim drugo, u ovim godinama... - odgovara.

Uglavnom, galebovi su tih 60-tih, 70-tih godina prošlog stoljeća u Dubrovniku bili stanoviti fenomen, možda je priča o njima nadišla i stvarne njihove uspjehe i doživljaje, ali da su stekli imidž, jesu. Gotovo da su proslavili Grad u jednom vidu turizma. Iz priče gospara Čanića vidi se da su imali pomno razrađenu taktiku pristupanja i osvajanja strankinja. Nikada prvu večer nisu ništa „pitali“ niti pokazivali želju za nekom intimom. Do susreta bi dolazilo na mjestima gdje je svirala živa glazba, Lapađani su imali svoje lokacije, Gružani svoje, ali je tadašnji „Jadran“ bio glavna „meta“ za sve. Balica bi sjela za stol s kojega je „pucao“ pogled na ulaz, bilo je to strateški odabrano mjesto na kojemu je padao dogovor i odluka o izboru djevojke. Onda bi počela glazba, lijepo uređeni mladići, vazda u paletunu i s krovatama, bi pristupili djevojci, naklonili se i na engelskom je zamolili je za ples. A onda....

- Dok bi plesali „prdili smo im ludih u uho“, prevodili bismo im kao stihove pjesme koja je svirala, a kada bih bacio pogled prema mojim prijateljima koji su s mrtvo ozbiljnim facama radili to isto, jedva bih susprezao smijeh. Ako bih plesao s lijepom djevojkom koja bi mi se baš svidjela, onda bih odmah pri kraju plesa „rezervirao“ i drugi ples s njome. Bio mi je štos gledati kako moji prijatelji trče prema njoj pitati je za ples, a ona ih odbija – a tada polako, s noge na nogu dođem ja i dignem je za zabalat. To su te neke sitnice koje mi i danas zabavljaju kada ih se sjetim – priča gospar Božo.

Ako bi i nakon dva, tri dana, djevojka ostajala „netaknuta“, galebari ne bi odustajali – šetali bi se s njome vodeći je za ruku preko Straduna, sve kako bi ovi drugi mislili da je sve već „gotova stvar“. Bile su to te neke nijanse dokazivanja i nadmudrivanja u balici prijatelja „ženskara“.

- Kad danas mislim o tim vremenima, na sve gledam kao na zabavu, igru. Bilo je to vrijeme velikog siromaštva i galebarenje je bilo jedan vid naše zabave, ali u njoj nije bilo nikakve vulgarnosti, prisile niti agresije. Nama je bilo lijepo, njima je bilo lijepo, bez obzira što bi se dogodilo i bi li se išta dogodilo, te su djevojke odlazile iz našega Grada s lijepim uspomenama. Onda smo se vremenom počeli sprdati sami sa sobom, izmišljali smo stvari, kako postoji nekakva udruga galebova u Dubrovniku, bili smo tako „uspješni“ u širenju fame oko nas da su dolazili i mladići iz drugih gradova da bi se učlanili u tu našu udrugu – sa smješkom će naš sugovornik.

Kako je, nakon završetka gimnazije, radio u Naučnoj biblioteci koja je tada bila smještena u Kneževom dvoru, svoj šarm bi prosipao i na tamošnje posjetiteljice. Obukao bi crnu kutu, nabio olovke u mali špag, uzeo debelu knjigu ispod ruke... i nerijetko bi odslušao „jadikovke“ mladih strankinja koje bi mu se žalile kako nemaju mira na plažama jer ih stalno oblijeću – galebovi.

- Da se razumijemo, nisu te ženske bile ni glupe ni blesave, mogao si s njima razgovarati o svemu i svačemu. Nisi se mogao po cijele dane gledati ili biti u krevetu, kako smo provodili puno vremena zajedno, trebalo se i tu „dokazat“, imati tema za razgovor i znati što govoriš.

- Ali, Božo, ti si puno čitao.... – uključuje se u razgovor gospođa Đusi koja sa smješkom prati priču svoga supruga i u kojoj, reklo bi se, za nju nema tajni.

- Kako sam radio u Naučnoj biblioteci, osim knjiga, dosta sam čitao i strani tisak koji nam je dolazio, dobro sam govorio engleski jezik, što je bila prednost, a znao sam i lijepo balat. Kasnije sam počeo raditi u „Atlasu“ kao vodič.

Sve su to bile osobine koje su od njega stvorile i spisatelja – dopisnika „Čika“ i „Duge“, publikacija s nešto slobodnijim erotskim sadržajima u bivšoj zemlji. Priče jednog dubrovačkog galeba nisu prošle nezapaženo. Izazvale su burne reakcije u cijeloj tadašnjoj državi a nisu se bez naklonosti gledale ni u Dubrovniku, pa im je bio zajamčen uspjeh. Čanić je napisao nekih 15 do 20 tih priča, nijednu nije sačuvao u originalu, iako su u tiskanju neke malo izmijenjene i erotizirane.

- Nije meni bio problem pisat, znao sam lijepo sročit i opisat različite situacije, a kada su mi počeli dolazit honorari, bila je to prava motivacija. Sjećam se da sam od honorara za te priče kupio sebi tada ultra moderni kožni kaputić koji je tada vrijedio k'o „fićo“. Razmišljali smo tada i o knjizi, ali vrijeme je učinilo svoje i sve se to raspršilo i palo u zaborav. Meni je i danas zanimljivo kako sam se ja zapravo sa svime time „sprdao“, prikazivao sam nas kao „antiheroje“, a ne neke junake, pisao sam za sebe da sam „visok k'o cijev od zahoda“ i sl.

U svojim pričama Čanić je opisivao na duhovit način događanja u Dubrovniku kada galebovi kreću u akciju nakon što dođu nove strankinje u Grad. Opisivao je „ulete“ ili „upade“, trikove kojima su skretali pažnju na sebe.

- Došao bih, primjerice, na plažu ispod Hotela Belllevue, s oćalima, baretom na glavi i šugamanom oko vrata, u prolazu bih škicnuo na kojemu je jeziku knjiga koju bi  djevojka koja bi me pogustala čitala, te bih odmah krenuo igrat picigin. A onda bih se kao sjetio da moram prvo odložit šugaman, oćale i kapu. I to bi, naravno, bilo u njenoj blizini. Pitao bih je može li mi pripazit na stvari. Ako bi odgovorila oštro, više ne bih pokušavao ništa, ako bi bila umilna, ljubazna, nasmiješena, značilo bi da imam prolaz. Zn'o bi ih i odvesti doma na objed, moja je mama bila stroga, ali i gostoljubiva, to bi njima puno značilo. Bili smo gentlmeni, vjeruj mi da bi se mi tih dana i zacopali u njih. Ali bi se na isti način i odljubili. Obećali bismo jedni drugima kako ćemo se dopisivat, opet vidjet i sve to nešto od čega na kraju ne bi bilo ništa. Ali, bilo je to lijepo vrijeme koje je prošlo i ne može se vratiti. Kao i puno drugih stvari koje su stvarale posebno ozračje u Dubrovniku. Ali to je jednostavno tako. Ja ne bih mijenjao ništa u svom životu niti za ičim žalim.

I kažete da je bilo slučajno što ste se oženili za strankinju - ponavljamo. 

- Jes – kaže Čanić i počinje pričat kako se upoznao sa ženom s kojom dijeli sudbinu već više od 40 godina....

- Sreo sam prijatelja koji mi je rekao, u šali, a prizivajući neka stara vemena, kako ima jedna jedina ženska na plaži ispod Bellevuea... povirio sam i vidio je na šugamanu, kako čita, „bijela k'o sir“... i znaš kako sam maštovit upad imao, smijući se priča – Do you speak English?

Pitao sam je – do you speak English?! Ni danas ne mogu vjerovati da sam je baš to pitao!

- Božo, ti se uvijek samo sjećaš toga, ali to nije bilo jedino. Ja sam studirala u Amsterdamu povijest umjetnosti i lijepo sam živjela a u Dubrovnik sam došla zamijeniti jednu kolegicu koja je tu radila. Kad mi je tada prišao na plaži, skoro sam se prepala. Ali bilo je tu još susreta. Kao slučajnih. Sjećaš li se kad si me čekao i nosio mi bursu u Lapadu, htio si mi pomoć... ja tada još nisam znala kako se u Dubrovniku sve „zna“, kako se primjeti svačiji dolazak a onda počnu i ti „slučajni susreti“... nisam ja ništa takvo planirala, ja sam imala lijepi život u Amsterdamu – na simpatičnom hrvatskom priča gospođa Đusi.

- Nisam ja odma "pala", niti pokazivala interes - dodaje, onako nekako, kao usput...

- Ma, ona je mene uhitila... mrmlja si u bradu gospar  Božo.

Nisu oni jedini supružnici koji se ne mogu složiti oko toga tko je koga „uhvatio“ i kako je teklo upoznavanje i kako je krenula veza, pa ozbiljna veza...  u neko doba sve to ionako postane samo dio neke zajedničke prošlosti kojoj možemo ponekad dodat i poneki element bezazlene vlastite mašte ... svi to znamo. I lijepo je da je tako.


Lidija CRNČEVIĆ/foto:ilustracija





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija