VIJESTI
01.10.2019 u 07:25

RATNI VREMEPLOV: 1. listopada 1991. – 1. listopada 2019.
Ako niste znali, „JNA se samo branila kada je bila izložena napadima“!?

Dubrovnik i dubrovačko područje (Konavle, Rijeka i Župa dubrovačka, Dubrovačko primorje) platili su više nego krvavu cijenu svoje slobode izborene tijekom četiri ratne godine. Stoga se sa svakim prvim listopadom, pa i današnjim, 28. po redu, valja prisjetiti bjesomučne agresije bivše JNA, Srbije, Crne Gore i rezervističko-dobrovoljačkih jedinica iz istočne Hercegovine. Zaustaviti se na tren i izreći veliko ljudsko hvala mnogim poginulim hrvatskim braniteljima i njihovim obiteljima te ratnim stradalnicima.

Napisao: Luko BRAILO


komentara  0

Ali se isto tako podsjetiti i na činjenicu da su se ratne operacije na dubrovačkom području odvijale od listopada '91 do kolovoza '95, kao rijetko gdje u Hrvatskoj, dok je dio postrojba HV-a na krajnjem jugu u Konavlima bio u pripravnosti sve do kraja 1995. godine. Te se nepobitne činjenice u poslijeratnim godinama i vremenima novog gospodarskog uzleta prečesto zaboravljaju, pa je i današnji spomen na početak agresije od 1. listopada 1991. prigoda za podsjećanje na ogromne žrtve Dubrovnika i dubrovačkog kraja ugrađenih u temelje samostalnosti Republike Hrvatske.

Dakle, u razdoblju od jeseni '91 do kraja '95 na dubrovačkom je području poginulo najmanje 430 hrvatskih branitelja (vojnika, policajaca, gardista, specijalaca, mornara…). Ističemo najmanje, zato što se još desetak pripadnika gardijskih brigada HV-a vode kao „nestali“. U tom istom razdoblju teže i lakše je ranjeno više od 900 branitelja.

Poginulo je 116 civila, a među njima je 15-oro djece do 18 godina starosti. Civilnih invalida rata je 140, a u toj je grupaciji 35 mlađih ljudi koji su u trenucima ranjavanja bili djeca.

U logorima u Morinju (Crna Gora) i Bileći (istočna Hercegovina) bila su 443 zatočenika s područja Dubrovačko-neretvanske županije.

Dubrovački Regionalni Ured za prognanike i izbjeglice, djelovao je od 1992. do 2002. godine, u tom je razdoblju evidentirao oko 33000 osoba s tim statusom s gradskog te područja Konavala, Rijeke i Župe dubrovačke i Dubrovačkog primorja. To znači da je dvije trećine od ukupnog stanovništva bivše Općine Dubrovnik (72500 žitelja) godinama trebalo pomoć u smještaju, prehrani, zdravstvenoj skrbi…

Na području bivše Općine Dubrovnik bilo je ukupno 27633 kuća i stanova, a u bjesomučnim bombardiranjima oštećeno je njih 13900. U vremenima rata 7771 obitelj je ostala bez svojih domova, a u najtežoj kategoriji (spaljeno i uništeno od temelja do krova) je 2071 objekt.

Dubrovčani-civili su proveli 187 dana u potpunom vojnom okruženju i blokadi (listopad '91 – srpanj 92) , 138 bili bez struje i vode , a skoro isto toliko vremena proveli su u skloništima.

Na području Dubrovačke biskupije velika su oštećenja zabilježena na 300 crkvenih objekata. Uništeno je i devastirano 29 župnih crkava, 151 crkva, 23 kapele, 31 župna kuća, 28 samostana, 38 groblja…
Evidencija Lučke kapetanije Dubrovnik kazuje kako je tijekom agresije oštećeno, uništeno, potopljeno i otuđeno 500 plovila, od baraka i brodova do jedrilica i jahta. 

Uz ukradenu imovinu izbjeglog stanovništva agresori su otuđili opremu i inventar u brojnim tvrtkama (Zračna Luka Dubrovnik, GP Dubrovnik, turistički kompleksi u Cavtatu, Župi dubrovačkoj i Dubrovačkom primorju…) pa se štete od ratne pljačke procjenjuju na najmanje 100 milijuna eura.

Poglavarstvo Dubrovačko-neretvanske županije je 1993. godine izravne ratne štete procijenilo na nešto više od ondašnjih 643 milijuna njemačkih maraka. Na te se štete, prema međunarodnim uzusima u slučaju agresije, dodaju obnova proizvodnih kapaciteta, izgubljena tržišta, izgubljena dobit itd., što u konačnici dovodi do iznosa od 1,5 milijardi eura izravne i neizravne ratne štete na dubrovačkom području.



Teško je oštećeno mnoštvo spomenika u dubrovačkom povijesnom središtu upisanom u UNESCO-v registar svjetske kulturne baštine. Od ukupno 824 zgrade unutar gradskih zidina oštećeno je 56 posto svih tih objekata, a među njima je i devet izgorjelih palača. Za sanaciju i obnovu tih objekata u proteklim godinama utrošeno je najmanje 35 milijuna američkih dolara.

Iznesenim užasnim 'brojkama i slovima', zato što, nažalost takvih činjenica ima još mnoštvo, svakako valja pridodati i otužnu činjenicu kako je za iznimno velike ljudske žrtve (braniteljske i civilne) te ogromne materijalne štete Haški sud procesuirao samo zapovjednika tzv. II Operativne grupe JNA za dubrovačko-hercegovačko ratište Pavla Strugara i zapovjednika Vojno pomorskog sektora Boka admirala Miodraga Jokića.

Strugar je osuđen na 8 godina, žalio se pa mu je kazna smanjena na 7,5 godina zatvora. Admiral Jokić se nagodio s Haškim sudom i u konačnici je osuđen na 7 godina zatvora. Obojica su odslužili po dvije trećine kazne i izašli iz zatvora.

Znalo se i onda, a u proteklih 28 godina je mnogo puta i potvrđeno (o tome, među ostalim, govore i haške presude) kako je agresorski napad na krajnji jug Hrvatske bio isplaniran i izveden uz punu suglasnost ondašnjih vodstava Srbije, Crne Gore i istočne Hercegovine. Te su vlasti predvođene Slobodanom Miloševićem, Momirom Bulatovićem, Milom Đukanovićem, Brankom Kostićem, Božidarom Vučurovićem … imale punu potporu tadašnjih saveznih institucija (Predsjedništvo SFRJ, JNA i njezin Generalštab, Savezni sekretarijat za narodnu obranu…) koje su se uz rečena vodstva stavile u službu ostvarenja neskrivenih velikosrpskih imperijalnih ciljeva. Ili, kako bi to rekao legendarni zapovjednik Južnog bojišta HV-a general Janko Bobetko: „Hrvatsku je trebalo istjerati s njezina dijela Jadrana i odsjeći je na prostoru od Ploča do Ponte Oštre“. Pri tome je izmišljen tobožnji problem Prevlake što je poslužilo kao prozirna izlika i casus belli za agresiju na Dubrovnik i dubrovački kraj.

"Pravila ćutanja"

A kako se vojni pohod, i usputna pohara, krajnjeg juga Hrvatske tumači na 'drugoj strani'? Recimo, onoj podgoričkoj koja je Crnu Goru uvela u 'rat za mir' a sve pod izgovorom tzv. očuvanja Jugoslavije. O tome svjedoči nekadašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović u svojoj memoarskoj knjizi 'Pravila ćutanja' koju je izdala beogradska 'Narodna knjiga – Alfa' 2004. godine. Može se o Bulatoviću misliti štošta, ali je činjenica da je u razdoblju od 1989. do 1997. godine (do razlaza s Đukanovićem) bio najmoćniji podgorički lider i da je upravo on u svojstvu predsjednika Crnu Goru kao 'drugo oko u glavi' uveo u agresorski rat na jugu Hrvatske.

Tzv. 'Operaciju Dubrovnik' Bulatović u svojoj knjizi u poglavlju naslovljenom „Ratovanje i pregovaranje' (stranice 45 – 62) tumači provedbom „opće i globalne strategije JNA“  koja je podrazumijevala obranu Jugoslavije, pa je zato JNA „morala intervenirati“ na jugu Hrvatske. Iako je vojarna Prevlaci nadomak Herceg Novoga, u Crnoj Gori, i nije blokirana; u dubrovačkom kraju nema međunacionalnih napetosti i oružanih pobuna kao, primjerice, u Kninu i Glini; u dubrovačkom kraju i samom Dubrovniku od 1979. godine nema klasične vojarne JNA… pa nema ni osnovnih beogradsko-podgoričko-trebinjskih pretpostavki za otpočinjanje brutalne agresije – Bulatović piše:

„Pokret JNA prema Mostaru i izlazak na Slano, na obali Jadranskog mora, kao i pomorska blokada Dubrovnika bili su, dakle, sastavni dio jedinstvene operacije JNA koja je, u skladu s Ustavim SFRJ, bila dužna da se bori protiv paravojnih formacija, ali i da sačuva svoje ljudstvo i materijalne potencijale. JNA nije osvajala prostor, već se samo branila kada je bila izložena napadima i kada je trpjela velike ljudske i materijalne žrtve“.

Nije se tobože vojno osvajao prostor juga Hrvatske, navodi Bulatović, ali su, eto, u toj i takvoj 'obrani SFRJ' u jesen i zimu '91 okupirana područja Konavala, Rijeke i Župe dubrovačke te Dubrovačkog primorja, dok Dubrovnik uz bjesomučna bombardiranja doživljava višemjesečnu opsadu bez vode, struje i veza s ostatkom Hrvatske i svijetom. Bezočno zaobilazeći tih nekoliko 'nevažnih' činjenica ondašnji predsjednik Crne Gore koja je dala glavninu 'oslobodilaca' u 'ratu za mir' nadalje ustvrđuje kako se u izvođenju ratnih operacija „JNA striktno pridržavala Ženevske i svih međunarodnih konvencija“. Nadalje, Bulatović napominje kako „nije bilo ratnih zločina protiv civilnog stanovništva“. Naglašava i kako „po tvrdnjama nadležnih komandi na čitavom dubrovačko-hercegovačkom ratištu nije bilo sistematskog i namjernog uništavanja civilnih objekata, a za svo vrijeme nije uništena, čak ni oštećena, ni jedna katolička crkva“, slavodobitno će Bulatović objasniti svoju i ulogu Crne Gore i njezinih vojnih obveznika u navodnoj obrani Jugoslavije na hrvatskom krajnjem jugu.

Obraz(lažući) 'rat za mir' na dubrovačkom području Bulatović je u svojoj knjizi tobože previdio, odnosno zaobišao činjenicu da je upravo on, u funkciji predsjednika Predsjedništva Crne Gore, 1. listopada 1991. godine potpisao strogo povjerljivi dokument kojim naređuje „izvršenje mobilizacije posebne jedinice milicije jačine ojačane pješadijske čete sa zadatkom izvršenja borbenih zadataka oružanih snaga u ratnom sukobu na granici između Republike Crne Gore i Republike Hrvatske“.

Tom je nedvosmislenom naredbom Crna Gora i formalno, angažiranjem vlastite policije, uvedena u osvajački i prljavi rat pod egidom 'očuvanja SFRJ'. Naime, i s tom crnogorskom posebnom policijskom jedinicom zapovijeda „operativna komanda JNA“ , odnosno II Operativna grupe JNA koju je na dubrovačko-hercegovačkom ratištu uspostavio Generalštab jugovojske. I s čijim je utemeljenjem bilo suglasno tzv. krnje Predsjedništvo SFRJ na čelu s Brankom Kostićem s kojim se 11. listopada 1991. godine Bulatović u Konavlima 'šepirio' naslikavajući se s crnogorskim rezervistima u okupiranoj i razrušenoj Grudi.

Iako „Pravilima ćutanja“ Bulatović ustvari pokušava zamesti vlastite tragove u krvavom raspadu SFRJ predbacujući svoju odgovornost na JNA, Kadijevića, Strugara, Jokića… nekadašnji „voždov potrčko“ je i ujedno i veliki manipulator. Već smo istaknuli kako je 1. listopada i službeno Crnu Goru uveo u rat protiv Hrvatske da bi na podgoričkoj (proširenoj) sjednici Predsjedništva, Vlade i Skupštine CG te predstavnika JNA, 3. listopada 1991. godine, u ulozi crnogorskog predsjednika naglasio:“ Crna Gora nije u ratu. Aktivnostima koje preduzima ne objavljuje rat nikome. Ona nema namjeru da osvaja, pobijedi i porobi Republiku Hrvatsku i hrvatski narod. Crna Gora i njeni građani sastavni su dio antifašističkog fronta protiv pomamljenog ustaštva“, rekao je tom prigodom Momir Bulatović, a o čemu su opširno izvjestili tadašnji podgorički i beogradski mediji.

Nekoliko godina kasnije u intervjuu splitskoj „Slobodnoj Dalmaciji“ (1996.) kazao je kako je crnogorski napad na Dubrovnik rezultat Kadijevićeve „ratne zamke“. To isto je ponovio u beogradskom magazinu „Profil“ 1998. godine.“Kao predsjednik Predsjedništva Crne Gore bio sam obaviješten da Hrvatska ima 30.000 naoružanih ljudi koji treba da zauzmu Prevlaku i Herceg Novi. Morao sam da reagujem… Tek kasnije sam saznao da nije bilo tih 30.000 ustaša, tamo nije bilo više od šesto naoružanih ljudi“, istaknuo je autor „Pravila ćutanja“.


Fotografije: Pavo Urban, Milo Kovač, Miro Kerner, Božo Đukić i Muzej Domovinskog rata - Dubrovnik





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija