VIJESTI
13.04.2019 u 10:19

PUTOPIS: Marko Žmirak upoznao sve čari moderne Kine

Moj put u Kinu bio je poslovne prirode, a budući sam krenuo na Daleki istok po prvi put, više to vidim kao istraživački pohod na inovacije nego turističku ekspediciju u nepoznato. Nakon 25 dana u najvećem kineskom gradu sa 25 milijuna ljudi, jedino što sa sigurnošću mogu reći jest da ću se vratiti ponovo.

Napisao: Marko Žmirak


komentara  0

Put od nešto manje od 9000 km trajao je 22 sata, Dubrovnik – Zagreb – Munchen – Shanghai. Greškom, na aerodromu sam dobio dva jednaka boarding pass-a, nisam bio u sistemu na letu Munchen – Shanghai pa sam umjesto u ekonomskoj klasi, let od 10 sati neočekivano proveo u business klasi.

Kad sam sletio na aerodrom Pudong u Šangaju postalo mi je jasno da engleski jezik mogu koristiti samo sa „zapadnjacima“ i većinu informacija moraš pronaći sam.  Budući da Kinezi imaju apsolutno sve, vlastite internet pretraživače, mailove i društvene mreže, zaboravite na Google, Whataspp, Viber i pomoć prijatelja preko društvenih mreža jer su sve te aplikacije blokirane. Ipak, uslužna prodavačica na šalteru teleoperatera gdje sam kupio kinesku SIM karticu mi pokazuje na koje načine izbjeći ta ograničenja (VPN u Kini morate imati, pa ako ovo čitate prije puta, instalirajte ga dok ste u Europi).

Nakon osposobljavanja mobilnog interneta, napuštam aerodrom i ukracavam se u Meglev. Najbrži vlak na svijetu koji nema kotače i diže se magnetski, rutu do grada vozi nešto preko 300 km/h a imate osjećaj kao da se vozite u nekom vakuumu. Kada vozi duže rute dostiže brzinu od 650 km/h, nešto kao brzina aviona. Do grada treba 7 minuta, a vožnja iznosi 56 kn. Kako se približavam gradu nazire se golema šuma nebodera, nižu se jedan za drugim i presijavaju različitim bojama odavajući dojam kao da dolaziš u neki futuristički grad.

Šangaj kao grad je impresivan, najveće financijsko i trgovačko središte Kine gdje se tjedno doseli 10 tisuća ljudi. Do prije 150 godina mali ribarski gradić na rijeci Huang Pu, danas je najveći grad na svijetu koji predstavlja spoj tradicionalnog stila života sa nepreglednim staklenim neboderima. Standard je visok i svi su u nekom užurbanom ritmu, kvaliteta života je na zavidnoj razini i vjerojatno se razlikuje od naše tipične percepcije najmnogoljudnije zemlje na svijetu.

Ulice su iznimno čiste i nema gužvi. Promet je organiziran i javni prijevoz funkcionira besprijekorno, jedini kaos rade Kinezi na motociklima. Jedan od prvih kulturnih šokova su upravo velike količine skutera koje voze doslovno svi. Skuteri su električni, samnim time i nečujni a kako ih voze svuda, nose naziv „tihi ubojice“. Za njih ne vrijede prometna pravila, kacige ne nosi nitko niti je to potrebno a semafor im je nepoznanica kao i općenito prometna kultura. Dodamo li tome snažan poriv Kineza da nose maske protiv ko zna čega, naziv „silent killers“ dobiva puni smisao.

Isprva sam se očekivano gubio po šangajskim ulicama i trudio se koristiti taksi koji je zaista jeftin, primjerice start je 15 kuna a za 40 kuna možete se voziti 20ak minuta, no morate se sporazumiti sa vozačem koji nikada ne govori engleski jezik. Problem nastaje kada shvatite da ti vozači ne znaju niti latinicu pa onda engleske nazive kineskih ulica prevodite na kineske simbole pa to ispadne kao gluhi a ne pametni telefon. Ubrzo sam shvatio da je metro najbolje i najpouzdanije rješenje, a pored toga karta iznosi od 3 do 5 kn. Mreža metroa ima 18 linija, a veličina pojedinih stanica najbolje se opiše kada znate da imaju po 25 izlaza.

Hranu neću posebno spominjati jer nisam previše izvorne kineske hrane probao. Šangaj je prepun sjajnih restorana argentinske, španjolske i japanske kuhinje tako da je za mene kineska hrana u drugom planu. Općenito nisam upoznao previše „zapadnjaka“ koji su oduševljeni kineskom kuhinjom no svakako sam dao šansu, anegdota za vrijeme jedne večere, više iz šale, predložio sam crve i cvrčke iz menija... nisam mislio da će se svima svidjeti ideja pa sam silom prilike nekoliko minuta iza već imao na stolu kukce za koje moram priznati da nisu uopće loši. Slučajno razbih stereotip o crvima... još danas ne vjerujem.

Od nekih zanimljivosti naveo bih Starbucks Reserve Roastery, najveći Starbucks na svijetu koji se proteže na skoro 3.000 m2. Za sve ljubitelje kave vjerojatno najbliže uprizorenje raja. Uređen poput luksuznog hotela, ovo mjesto je prepuno ljudi u svako doba dana a što se tiče napitaka, nudi sve što možete i ono što ne možete zamisliti. Također, jedna od zanimljivosti na koju sam slučajno naišao je Shangai Marriage Market, park u kojem se okupljaju roditelji kako bi ponudili svoje sinove i kćeri za ženidbu putem oglasa ispisanih na papirima koji se onda vješaju štipalicama ili izlažu na zidovima. Cijeli proces je vrlo simpatičan i roditelji se zaista trude prezentirati svoju djecu na najbolji način ne bi li im pronašli neku bolju opciju nego što oni sami mogu.

Šangaj ima nekoliko četvrti tj. stranih koncesija, povijesno gledajući tu je bila zastupljena Velika Britanija, Francuska i Njemačka koje su ostavile značajan kulturološki utjecaj pa danas imate zastupljenu kontradikciju novog i starog gotovo na svakom koraku tih koncesija što je svakako zanimljivo za posjetiti.

Šangaj je tehnološki napredan grad i neka rješenja koja su tamo primjenjena će doći kod nas za 15-ak godina. Wechat aplikacija zaslužuje posebnu kategoriju. Zamislite Facebook, Whatsapp, Instagram, LinkedIn, Google (pretraživač, mape, adwords), debitne i kreditne kartice te QR skener na jednom mjestu, zatim ih spojite i dobit ćete Wechat. Pametni telefon danas nam je svima neizbježan no pojavom Wechata dobiva posve novu dimenziju. Wechat se koristi kao interaktivna društvena mreža ali i kao sredstvo plaćanja.

Primjerice, na svim blagajnama u trgovinama, barovima, restoranima, ljekarnama itd. možete platiti pružanjem svog mobitela gdje prodavač skenira vaš QR kod, utipka iznos računa, vi ga potvrdite i to je to, umjesto metro karte prislonite svoj QR kod na uređaj koji skenira karte. Najšokantnije mi je bilo vidjeti zabavljače u metrou koji nakon performansa skupljaju novac pružajući mobitel prema drugim putnicima kako bi im oni prebacili novčanu transakciju. Navedeno je dovelo do gotovo potpunog izbacivanja gotovine iz uporabe te sve manje uporabe kreditnih kartica. Pored plaćanja, Wechat se koristi i kao internetska tražilica ili se transformira u društvenu mrežu gdje skeniranjem QR koda međusobno možete dodavati prijatelje i s njima komunicirati a možete i vidjeti tko se sve nalazi u vašoj blizini i na kojoj udaljenosti a da ima instaliranu aplikaciju. Aplikacija prati doslovno vaš svaki korak, komunikaciju, novčane prihode i rashode, preferencije, pretraživanja te je sjajan alat za privatni sektor koji cilja odabranim reklamama i ponudama na svoje ključne skupine te istovremeno pristup tim informacijama skupo plaća.

Zanimljivo je da jedan kineski juan iznosi jednu kunu pa je onda jednostavno raditi poveznice sa našim cijenama te da u Kini gotovo nitko ne nosi gotovinu jer je nepraktično, najveća novačnica je 100 kn a razlozi tome leže u spriječavanju iznošenja novca iz zemlje, krivotvorenja itd. Na moju nesreću, sa sobom sam imao kreditnu karticu koja je prihvaćena u Europi no u Kini je očito nepoznanica pa dok ostali plaćaju koristeći mobilnu aplikaciju, ja plaćam gotovinom osjećajući se kao pračovjek iz kamenog doba, pogotovo ako govorimo o nešto većim iznosima.

Zajednica Hrvata u Šangaju je prilično mala (oko stotinjak ljudi) no svi koje sam upoznao su bili iznimno gostoljubljivi i srdačni. Tijekom prvih dana nisam poznavao nikoga i u svoj pohod sam krenuo samostalno što je prilično izazovno za prvi posjet potpuno novom okruženu. Uskoro sam upoznao Nikolu koji se doselio u Šangaj prije 6 godina, odlično se snašao i vodi privatan posao, te Dražena i Franku koji su zaduženi za vođenje ureda hrvatske gospodarske komore i turističke zajednice u Šangaju. Povezivanje sa njima uvelike mi je pomoglo shvatiti kinesku kulturu, način rada i poslovnu logiku što je zapravo bio i glavni cilj prvog posjeta.

Zaključno, Šangaj je poslovno središte i nema elemente klasičnih azijskih turističkih sredina kao što su Tajland, Filipini ili Bali. U Šangaju je odmor nepoznanica, a posebno je zanimljiva vremenska razlika od 8 sati, što znači kada radni dan u Šangaju završi, Europa se tek budi i možete nastaviti raditi, a kada Europa završi sa radnim danom, bude se Amerikanci, i tako u nedogled.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija