LIFESTYLE
10.02.2019 u 20:49

PREDSTAVLJAMO/ Mato Goravica: loza, maslina i rogač nam omogućavaju život na Šipanu tijekom cijele godine

Život na otoku, za nas ne-otočane zvuči, pa i pomalo egzotično. Život na otoku, mi ne-otočani, povezujemo uz more, ljepotu, sunce, idilu u koju je povremeno savršeno pobjeći. Ali i vratiti se, na kopno. Mato Goravica je život pomorca na brodu prije dvije godine zamijenio životom na svom rodnom Šipanu. Odvojenost od obitelji ne pada lako, ne postoji tu nikakva nadoknada u novcu. Sa sestrom Marijom nastavio je vođenje očevog OPG-a, nakon njegova umirovljenja. Bave se proizvodnjom vina, maslinovog ulja, ali odnedavno i preradom rogača. Budući živimo na otoku i ne mislim s njega iseliti, trebalo se organizirati kako bismo imali posla cijelu godinu. masline, loza i rogači to nam i omogućavaju - kazao nam je Mato Goravica. 


komentara  0

Mato Goravica je rođen sam u Dubrovniku, osnovnu školu je završio na Šipanu, srednju pomorsku te kasnije višu pomorsku također u Dubrovniku, oženjen je i otac je dvoje djece. Plovio je punih 16 godina od kojih 9 kao kapetan broda, stalno na tankerima za sirovu naftu. 2016. je odlučio prestati ploviti, te je preuzeo obrt od oca i nastavio raditi na otoku. 

Preuzeli ste posao od oca pa ste izbjegli porođajne muke pokretanja OPG-a, koliko birokracija olakšava napredovanje i razvoj ovakvih vidova "samozapošljavanja"? 

- Da, obrt sam preuzeo od oca koji se umirovio 2015., OPG i dalje imamo, ali je on još na ocu. Kako sam preuzeo obrt nisam iskusio porođajne muke pokretanja samog obrta ili OPG-a. Međutim kandidirali smo se za sredstva EU- a, koja smo na kraju i dobili. Tu smo iskusili birokraciju, zapravo sporost birokracije. Pravila kao takva nisu bila neki veliki problem iako ih je bespotrebno puno. Možda je to zato što sam poslovno odrastao na brodu gdje je hijerarhija poluvojnička i točno se zna čija je što dužnost i kad se nešto mora napraviti. Ploveći na tankerima naučen sam na nebrojeno puno vrlo strogih pravila koja se jednostavno moraju ispoštovati. Međutim, sporost donošenja odluka od strane Agencije za malo i srednje poduzetništvo je nama koji želimo nešto raditi, krajnje neprihvatljivo. Nama je konkretno trebalo 13 mjeseci od završetka natječaja do potpisivanja ugovora o sufinanciranju. Izgubili smo cijelu jednu berbu i kasnimo godinu dana sa izlaskom na tržište. Za nekoga tko želi nešto raditi, to je krajnje neprihvatljivo.

Prije nekoliko godina ste kupili uljaru na Šipanu, je li se to pokazalo dobrim poslovnim potezom?

- Da, kupili smo uljaru i prerađujemo masline za sva tri otoka, Šipan, Lopud i Koločep. Imati samo uljaru nije isplativo definitivno zbog velikih oscilacija u rodnosti maslina te troškova održavanja postrojenja. Takvo postrojenje da bi ostvarilo dobit, mora preraditi 300 i više tona maslina dok mi preradimo u prosjeku 150 tona. Prošlogodišnja berba je bila zanemariva te smo preradili svega 10 tona maslina. Međutim, sama zgrada uljare nam je omogućila širenje i daljne ulaganje u ovo što sada imamo. Naime, investirali smo u preradu rogača. Prvu preradu na otoku, a koliko nam je poznato i u Dubrovniku.


  
Vino, ulje, rogači .... proizvodi su kojima ste se usmjerili, što je najtraženije i najisplativije?

- Imamo uglavnom mladi nasad vinograda. Prošlogodišnja berba je bila prva ozbiljnija te imamo prvo vino u bačvama. Za sada imamo dobre najave te se nadamo da nećemo imati problema s plasmanom.
Ulja nikad dovoljno. Proizvodimo vrhunsko maslinovo ulje. Redovito sudjelujemo na Noćnjaku, međunarodnom sajmu uljara i maslinara u organizaciji Zadružnog Saveza Dalmacije, te osvajamo zlatne medalje za kvalitetu maslinova ulja. Nemamo dovoljnih količina za tržište. Sa rogačem smo tek krenuli. Upoznajemo tržište s našim proizvodom i za sada su reakcije pozitivne, posebno na dubrovačkom području. Čak iznenađujeće dobre, jer smo smatrali da se upotreba rogača gotovo izgubila. Međutim, dok sam se raspitivao po uredima što sve moram napraviti za pokretanje proizvodnje nailazio sam na oduševljene ljudi kad bi čuli o čemu se radi. I sada kad je proizvod izašao na tržište, reakcije su pozitivne. Naša facebook stranica se komentira, dijeli, imamo upite. Kako živimo na otoku i ne mislimo s njega seliti, trebalo se organizirati da imamo posla cijelu godinu. Masline, loza i rogači nam upravo to i omogućavaju.

Nedavno ste u Galeriji Artur predstavili skure kolačiće s brašnom od rogača.... to je pomalo zaboravljeni plod ...rekli ste mi da se bavite otkupom i proizvodnjom brašna od rogača, po čemu je šipanski rogač specifičan, za što biste preporučili brašno od rogača za upotrebu?

- Da, u suradnji s galerijom Arthur, u sklopu izložbe "Svetome Vlahu u čast", i pastičerijom obitelji Sardi sudjelovali smo s našim proizvodom od kojega su napravljeni skuri kolačići po uzoru na tradicionalne kolačiće uz Festu sv. Vlaha. Ovi keksi su se u prošlosti nosili na blagoslov na Kandeloru.



Imamo rogač iz vlastitih nasada. Kao obitelj, uzgoj i berbu rogača nikad nismo napustili iako je bilo perioda kad bi mi obrali rogače, a nakupac se ne bi pojavio. Nedavno smo pokrenuli preradu rogača u rogačevo brašno, otkupljujemo rogač od ostalih otočana koji ga još uvijek uzgajaju te plasiramo konačni proizvod, a to je rogačevo brašno, na tržište. Uz komiški i šoltanski, šipanski rogač je poznat u literaturi kao sorta, lokalno ga zovemo Carin - Car među rogačima. Naime šipanski rogač je puno veći, teži i mesnatiji od ostalih rogača, vrlo je bogat prirodnim šećerim, kalcijem, kalijem i fosforom. Uglavnom prevladava mišljenje da se rogač koristi samo u kolačima međutim, osim za kolače rogač se može koristiti na puno drugih načina kao npr. za sladoled, čaj-prirodno sladak, rastopite ga u šalici mljeka i imat ćete napitak vrlo sličan kakau, kao zaslađivač u voćnim miksevima, napravite djeci šlag i dodajte brašno rogača, vrlo se dobro slaže s ostalim voćem a posebno s jabukom, kao namaz. Zaista na internetu postoji puno recepata i varijanti kako na hrvatskom, tako i na engleskom jeziku.

Deklarativno se u javnom prostoru često spominje malo poduzetništvo, poljoprivreda kao jedan od potencijalnih resursa u zemlji, no, kako je u praksi prilikom plasiranja proizvoda, jesmo li premalo tržište, koliko su trgovci, male butige, zdrave, zainteresirane za otkup ovdje autohtonih proizvoda?

- Iskustva su dvojaka, ali ipak prevladavaju oni koji ne žele surađivati, osobito ako ste novi. U pravilu mi jesmo malo tržište, kupovna moć stanovništva je niska, a kvalitetan domaći proizvod ipak je malo skuplji. Najveća stvar koja smeta je poslovna etika. Naime, ako pošaljete email s ponudom nekoj firmi na njihovu kontakt adresu sa njezine web stranice, nitko vam se neće javiti. To je gotovo pa sigurno. To je meni koji sam poslovno odrastao na brodu nezamisliva stvar. Zamislite kad bi meni kao kapetanu netko iz kompanije ili charterer poslao email, a ja da mu ne odgovorim dan ili dva. Budite uvjereni da bi dobio opomenu, a ako bi se bunio mogao bi me i kolega pričekati u sljedećoj luci.  Dignuti se u 2 po noći i slagati teret vam je normalno pogotovo ako je velika vremenska razlika između broda i kompanije jer prevozom tereta brod zarađuje i tu nema razgovora. Međutim kod nas vam nitko neće ništa odgovoriti, niti da, niti ne, niti će pitati ikakve detalje, jednostavno tišina. Ipak, moderne tehnologije nam omogućavaju da kontaktiramo sa cijelim svijetom i smatramo da ne postoje granice za naš proizvod i da ćemo ga uspjeti plasirati i u neku od EU zemalja.

Što vas tjera naprijed, upadne li ikada u stanje da biste digli ruke od svega?

- Kao u svakom poslu, kad ne ide dođe nekad na pamet ''što je ovo meni trebalo'' međutim ima u nama nešto usađeno da volimo ovaj otok i da pokušamo napraviti nešto dobro za nas i za zajednicu. Vjerovatno je to ostalo iz djetinstva kad smo uvijek s ocem bili po radnim akcijama u mjestu. On je uvijek bio jedan od predvodnika,  a mi kao djeca uvijek okolo njega. Kasnije smo i sami sudjelovali i bili u organizaciji raznih akcija.
Sada je došlo vrijeme da sestra i ja nastavimo sa razvijanjem našeg OPG-a i obrta, nismo od ekipe ''zimmer frei'', to nam je prejednostavno. Želimo raditi, proizvoditi, mislimo da imamo nešto čime možemo konkurirati na tržištu. Ako mi uspijemo plasirati dovoljno rogača na tržište od toga će imati koristi i ostale obitelji koje se bave uzgojem rogača, a možda dobijemo i kojega novoga ugajivača. Znači radimo nešto od čega će imati koristi cijela zajednica, a ne samo mi.

Jesu li vam dani na otoku dugi ili kratki?

- Svi misle da mi živimo nekim čudnim načinom života a zapravo ako radite i imate svoj posao onda živite kao u gradu. Svaki dan idemo na posao, radimo više nego puno radno vrijeme samo je ovdje život daleko ležerniji nego u gradu. Nema buke, gužve s automobilima, čekanja semafora, žurbe da ne zakasnite. Radimo uglavnom na otvorenom, za ručak se sjedne i odmori, ljeti se "ubije oko" popodne, svi se poznamo, svak svakome nešto pomogne. Zapravo se živi daleko kvalitetnije nego u gradu i što ste stariji to više shvaćate.

Postoji li strategija i politika države prema oživljavanju života na otocima, s naglaskom na vašemu Šipanu?

Postoji na papiru, u stvarnosti je to bitno lošije. Na otocima ostaju samo uporni koji prkose modernom životu i zanosima da je negdje bolje. A moglo bi nam se puno pomoći konkretnim mjeram, porezima, prirezima jer vjerujte na bilo kojem otoku sve vam je minimum 30 % skuplje nego na kopnu. Doslovno sve, od mlijeka do cigle. Kao otok smo bili zapostavljeni zadnjih desetak godina i moram priznati da se od dolaska nove vlasti u Dubrovniku neke stvari pomiču naprijed. Nadam se da će ustrajati u tome i dalje.


L.Crnčević





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne
komentara 0 17|02|19
UDOMI/ NE KUPUJ: Medo vas čeka!







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija