LIFESTYLE
20.01.2019 u 21:20

Zanatlija Pero Butijer: gledao sam u procesiji festanjule u crnim kaputima i klobucima, divio im se, nisam se usudio nadati da bih mogao biti jedan od njih...

Vazda nas je majka poticala da na Kandeloru i sv. Vlaha idemo u Grad, na proslavu našega parca. U nas doma se nikad na te dane nije radilo. Svake sam godine na festi gledao te gospare u crnim kaputima i klobucima, divio sam im se, činilo mi se to nečim nedokučivim i dalekim, tako da mi se ovogodišnje festanjulstvo čini potpuno nestvarnim. Presretan sam i počašćen što su me predložili, a potom i izabrali za festanjula, predvodnika feste koja je nama doma uz Uskrst i Božić bio najvažniji blagdan - kazao je zanatlija Pero Butijer, ovogodišnji festanjuo, Konavljanin koji se 90-tih iz sela Drvenik preselio u Cavtat gdje živi sa suprugom Katicom (rođ. Rašica), sinom Nikšom i majkom Jelom.


komentara  0

One večeri kada su mu došli priopćiti kako je izabran za festanjula iz redova zanatlija, Pera Butijera je, nakon početnog iznenađenja obuzeo osjećaj nevjerojatne sreće, koja se, kako se primiče festa i obveze rastu, miješa s čašću, ali i tremom hoće li sve biti tako besprijekorno kako mora biti.

- Sve sam svoje obveze stavio sada sa strane, usredotočen sam na festu i sve dužnosti koje festanjuli moraju obaviti. Ništa mi nije teško, biti festanjuo je velika čast i sreća kojima se u životu nisam ni usudio nadati, stoga svemu i pristupan odgovorno i uživam u svemu. Stariji festanjuli nas pripremaju za sve ono što nas očekuje kao predvodnike feste, a don Toma Lučić nas kroz duhovnu misao vodi i širi spoznaje o važnosti svetkovanja dubrovačkog parca  – skromno će Pero Butijer, Konavljanin koji u sebi nosi sve odlike karakteristične za ljude ovoga podneblja. Bratovština koja ga je predložila prepoznala je njegov život kao dostojan i častan za ulogu festanjula u tisućljetnoj tradiciji štovanja sv. Vlaha. Njihov je odabir potvrđen i u bratovštini festanjula, kao i od oca biskupa, Mate Uzinića. Zbog svega toga Pero Butijer osjeća veliku zahvalnost, a kada smo ga pitali što misli da je presudilo pri njegovom odabiru, skromno će:

- Teško mi je to reći, a da ne ispadne kako sam sebe hvalim, a kako se o meni raspravljalo na tim sastanicima kada se odlučivalo, ne znam. Mogu jedino reći kako sam se oduvijek trudio živjeti kao kršćanin na Kristovu putu, praktični sam vjernik, nastojao sam biti dobar radnik i uzoran obiteljski čovjek. Ova čast da budem festanjuo me je iskreno dirnula, presretna je cijela moja obitelj, pogotovo moja majka Jele koja je u visokim godinama dočekala da joj sin bude festanjuo, na što je jako ponosna jer nas je baš uvijek poticala da idemo u Grad na festu, kao i mi našu djecu otkad su bila mala – kazao je festanjuo Butijer koji ove godine neće biti u procesiji za barjakom svoje župe, već će biti na čelu procesije – s crnim klobukom, bijelom šalpom i u bijelim rukavicama – kao gospari kojima se godinama divio.

Pero Butijer je iz svog rodnog sela, Drvenika, u Cavtat preselio 1990.-te, u svoju novu obiteljsku kuću. No, ne prođe dan a da ne ode u Drvenik, staru kuću pomalo obnavlja i nada se kako će je jedanput koristiti njegov sin Nikša, tridesetogodišnji ekonomista, te kako će se nastaviti tradicija. Svi su njegovi bili zemljoradnici i težaci, prvi je u obitelji koji se odlučio poći u zanatlije, završio je školu za elektromehaničara, već dugi niz godina radi u Robnoj kući „Minčeta“ kao meštar. Iako ga je život odveo sa sela i zemlje, kaže kako nikada ne bi prodao ni komadić onoga što je nasljedio od oca, a ovaj opet od svoga oca, jer poštuje domovinu – a taj konavoski izraz u sebi sublimira i osjećaje privrženosti, poštovanja, ljubavi prema zavičaju i baštinjenome. Nije samo stara obiteljska kuća razlog njegova gotovo svakodnevnog odlaska u Drvenik.

- Ne pričam o tome puno, ali jest, istina je da je Drvenik jedino konavoski selo koje nema svoju crkvu pa smo je počeli graditi, uz podršku donatora koji su voljni dati svoje priloge, te Općine i Županije. Gradnja napreduje, što nas svih jako veseli, a nosit će ime sv. Josipa, koje smo odabrali i po prijedlogu pok. Marijana Zlovečere koji je iz Južne Amerike donio kip toga sveca i koji nam je prije dosta godina rekao ako ikada budemo gradili crkvu da razmislimo o tome da je posvetimo tom svecu. Crkva se podiže, na dobrom smo putu – Butijer će.

Festanjulstvo doživljava čašću iskazanoj njegovoj obitelji, ali i cijeloj zajednici. Kako i ne bi, kada je prvi festanjuo iz Cavtata, na čemu mu je čestitao i župnik Mato s oltara u Crkvi sv. Nikole. Brojne čestitke stigle su mu nakon što se pročulo da je festanjuo, ljudi ga zaustavljaju na ulici, pružaju mu ruku... A, veza Pera Butijera i Crkve sv. Vlaha u Gradu, seže 59 godina unatrag....

- Kršten sam u Crkvi sv. Vlaha u Gradu, jer je moja majka kada me je rodila, nekoliko dana ostala kod moje tetke Mare Zvrko koja je tada živjela u povijesnoj jezgri. Nešto kasnije se njena obitelj preselila u Lapad gdje su otvorili restoran. Umrla je lani, dočekala je lijepe godine, ali mi je neizmjerno žao da nije dočekala da vidi da sam izabran za festanjula. Baš je ona bila ta koja je htjela da se krstim u Crkvi dubrovačkoga parca, vjerujući kako ću biti pod njegovim zagovorom i blagoslovom cijeloga života. U Konavlima se uvijek puno držalo do rođenja prvoga muškog djeteta u obitelji, a ona je mislila kako ću krštenjem u Parčevoj crkvi, biti pod njegovom posebnom zaštitom. Siguran sam da bi bila presretna da me vidjela kao festanjula, pogotovo što je nama koji smo na festu dolazili u Grad iz Konavala, njezin dom bio uvijek širom otvoren. Kod nje bismo ostajali na objedu, a moja je majka ponekad znala i prespavat, ako bi došla na Kandeloru, pa ostajala na procesiji. Nisu prije veze između Konavala i Grada bile kao danas – priča naš sugovornik. 

Trenuci velike sreće u obiteljima, kao što je ovaj da festu sv. Vlaha proživljavaš kao festanjuo, izvuku i osjećaje i uspomene, tugu i sjetu, suze... Kad se izgubi najmilije, kad se izgubi dijete, uvijek se za trpezom za kojom se blaguje, osjeća prazno mjesto. Neizmjerna tuga. Bol za izgubljenim djetetom nema lijeka. Ni vremena izlječenja. To postaje doživotno stanje u kojemu se živjeti mora. Nakon Mateine pogibije u prometnoj nesreći, cijela je obitelj Pera i Katice Butijer morala nekako skupiti krhotine srca i krenuti dalje. Imala je samo 18 godina, danas bi Matea bila dvdesetšestogodišnjakinja.

- To je velika tragedija i bol naše obitelji, ali morate živjeti dalje s vjerom u Boga. Ona bi bila sretna, uvijek smo ih kao male, nju i sina, vodili na festu sv. Vlaha u Grad – ganuto će gospar Pero. Ne idu riječi preko usta. Kao da ih je zaključao u sebi. I inače, gospar Pero nije „od velikih priča“, no ne bi bilo za čuditi se, ako mu se, dok bude koračao Stradunom, na početku procesije, u gomili ljudi koja se okupi u Gradu, učini da je ugledao i Mateino oko.


L.Crnčević





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija