LIFESTYLE
13.01.2019 u 18:53

PREDSTAVLJAMO/ Jasmina Runje: najsretniji dan u mom životu je bio kad sam diplomirala slikarstvo

Slikarstvo je njezina prva ljubav. Od malih nogu znala je čime se želi baviti u životu. Najsretniji dan u životu joj je bio kad je diplomirala slikarstvo na Akademiji Likovnih umjetnosti u Širokom Brijegu. Rođena Splićanka, u Dubrovnik je došla zbog posla, ali i zbog ljubavi prema svom, nekad mladiću, sada suprugu, također slikaru. Nakon akademije radila je u Majčinom selu, ustanovi za predškolski odgoj i socijalnu skrb u Međugorju, kao likovni terapeut s djecom bez odgovarajuće roditeljske skrbi…Po dolasku u Dubrovnik nastavila je raditi s djecom na radionicama u Umjetničkoj galeriji, ali i u udruzi za Down sindrom DNŽ. „Oboje radimo i živimo u malom stanu. Naš životni prostor izgleda kao atelje, uz malo obilježja jednog, recimo to tako, uobičajenog življenja. Prevladavaju slike, platna, boje, papiri i razni materijali..“. Kako žive slikari, kako umjetnost može pomoći u svakodnevnom životu i kakve su posljedice nedostatka likovnog odgoja, otkrila nam je akademska slikarica Jasmina Runje.


komentara  0

Djetinjstvo je Jasmina provela u Splitu, tamo je završila srednju školu, a za studij je odabrala Likovnu akademiju u Širokom Brijegu, koja djeluje pri mostarskom sveučilištu premda prije odlaska na prijemni nikad nije imala dodirnih točaka s Hercegovinom.

Akademija u Mostaru je tada trajala pet godina, a u Splitu i Zagrebu četiri, to je bilo prije Bologne. Odlučila sam se za nju jer ima proširenu grupu pedagoških predmeta, koji omogućuju stjecanje dvaju zvanja: akademski kipar, slikar ili grafičar i profesor likovne kulture. Za slikare je to može biti važno jer omogućava dodatni vid egzistencije u kasnijem životu i radu. Posebnost ove hercegovačke akademije je i ta što na prvoj godini svi studenti rade sve tehnike, i kiparstvo i grafiku i slikarstvo i nakon toga se uz pomoć profesora odlučuju za daljnje studiranje onoga što im najbolje ide i čemu pokazuju najveću sklonost u svom izražavanju. Nije rijetkost da studenti dođu na akademiju s određenom  idejom i potom na prvoj godini vide da imaju sklonosti ili da ih više zanimaju neke druge likovne tehnike i usmjerenja.

Jasmina je diplomirala slikarstvo 2006. godine u klasi profesora Antuna Borisa Švaljeka, a  potom je upisala i poslijediplomski studij „Ars Sacra”,u klasi prof. Ante Kajinića, koji obrađuje tradicionalne biblijske teme na  suvremeni način. Proučavaju se i izrađuju različite zidne tehnike poput mozaika, zgrafito tehnika...Nakon studija vratila se u Split, slikala, ali i sudjelovala na likovnim kolonijama u Dječjem domu „Maestral“ u Splitu i njihovoj podružnici „Jurja i Dobrile“ u Kaštel Lukšiću. Rad s djecom nastavila je u ustanovi za predškolski odgoj i socijalnu skrb Majčino selo u Međugorju, a prije četiri godine i u Dubrovniku. Prvo u OŠ Ivan Gundulić godinu dana odrađuje pripravnički staž, potom u Dubrovačkoj privatnoj gimnaziji, a vodila je i likovne radionice u Umjetničkoj galeriji zajedno sa suprugom Ivanom Perakom.

Svaka osoba je, odrasla ili ne, drugačija, posebna. U kreativnom radu čovjek se treba približiti pojedincu kako bi mogao iz njega izvući najbolje. U dječjem domu u Splitu i Kaštel Lukšiću sam sa djecom radila murale velikih formata, nastojali smo uljepšati prostor u kojem žive, rade, zabavljaju se…

U Međugorju sam radila sa djecom slabijih imovinskih prilika ili bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Djeci se često teško verbalno izražavati. U ustanovi smo imali sav materijal za likovno izražavanje na raspolaganju i djeca su mogla sama izabrati čime žele raditi ovisno o svom raspoloženju toga dana. To je dobro jer im se na taj način ostavlja sloboda i potiče ih se na sposobnost samostalnog odlučivanja. Naravno, imali smo i tematske radionice, radili predmete primijenjene uporabe, pripremali izložbe...Djeca se uvijek spontano likovno izražavaju. Kroz njihove crteže mogli smo vidjeti kako se osjećaju, koje probleme imaju i dalje zajedno raditi na rješavanju istih, ako postoje. To je bilo predivno iskustvo. Već četiri godine ne radim ondje, ali se često čujemo telefonski, posjetim ih. Naš odnos nije samo kolegijalan, doživljavam ih kao prijatelje i obitelj. Ustanova je specifična jer se djeca nakon 18 godine i dalje prate kroz život, ustanova im je podrška u svakom pogledu što puno znači mladom pojedincu, a ozračje obiteljske atmosfere ostaje uz njih. Rad s djecom čovjeka može ispuniti, jer koliko god mi njima damo, oni često nama stostruko vrate.

Smatrate li da je jedan sat likovnog odgoja tjedno u osnovnim i srednjim školama dovoljan?

Ne, nikako. Premalo je likovne kulture i likovnog izražavanja u školskim programima, a to se može vidjeti u svakodnevnom životu. Dovoljno se osvrnuti oko sebe i pogledati estetiku i uređenje naših gradova, urbanizam i odmah vidite kako nedostatak likovnog odgoja i obrazovanja negativno utječe na  društvo. Posljedice su vrlo uočljive. Djeca u osnovnoj školi imaju jedan sat likovne kulture. Dok im nastavnik objasni temu, dok izvade pribor, ostane im nepunih pola sata za rad.  Zato smatram da su  besplatne radionice u Umjetničkoj  galeriji i u Domu Marina Držića važne, jer djeci daju priliku razvijati svoj likovni izražaj i pogled na svijet, a ujedno odgajaju i buduću likovnu publiku. Interes za radionice je bio velik. Suprug i ja smo naizmjenice vodili radionice šest dana u tjednu, tijekom više mjeseci. Oko 70-ak djece je dolazilo po kiši i po hladnoći, svim vremenskim uvjetima, a prekrasan prostor vile Banac bio je ispunjen vikom, cikom, smijehom. Mnogi su tamo sklopili nova prijateljstva, puno naučili o raznim likovnim tehnikama, a svi djelatnici galerije na čelu sa ravnateljem su svojom ljubaznošću i gostoprimstvom napravili da se i djeca i mi osjećamo kao doma.

Radionice u Domu Marina Držića su također iznimno plodonosne. Djeca uče o najvećem hrvatskom komediografu Marinu Držiću, upoznaju se sa prošlošću i kulturom svog grada. Malena ustanova sa svojim vrijednim ravnateljem i ostalim zaposlenicima plodno je tlo za razvoj i napredak malenih kreativaca kojih je prepun ovaj lijepi kameni grad.

U svom pedagoškom radu s djecom, Jasmina će izdvojiti i rad u Udruzi za Down sindrom Dubrovačko - neretvanske županije, gdje je radila s djecom uporabne predmete koji bi se zatim prodavali na Danima otvorenih vrata, sajmu Mediteranske hrane, prostorima udruge...Također izdvaja i radionice u Domu Marina Držića gdje je odnedavno zaposlena kao muzejski pedagog. Posljednje su sudjelovali u ukrašavanju izloga za Dubrovački zimski festival. No pedagoški rad, koliko je god ispunjavao ne može zamijeniti njezinu ljubav prema slikanju. Zato ova 35-godišnjakinja čim dođe u svoj dom, počinje novi radni dan.

Od malih nogu sam uvijek crtala gdje god sam stizala. Otkad sebe osjećam uvijek sam znala da ću se baviti slikarstvom, biti slikarica. Dan kad sam diplomirala bio je najsretniji dan u mom životu, tada sam ostvarila svoje djetinje snove. Slikarstvo je poput emocionalne hrane. Sad sam u procesu stvaranja novog ciklusa „Arhitektura“. Nekad slikam, crtam, cijeli dan, nekad ne stignem uopće, no stvaranje je i razmišljanje, analiza. To je sastavni dio procesa. Slikarstvo traži dosta žrtvovanja. Slikari sebi ne mogu dopustiti pregršt slobodnog vremena koje koriste za dokolicu, uvijek nas prati neka mala  grižnja savjesti, ako vrijeme nije potrošeno na likovno stvaranje. U našem pozivu su bitne disciplina, fokusiranost i požrtvovnost.

Jasmina je do sada izlagala na skupnim  i samostalnim izložbama. U Galeriji Flora u Dubrovniku izložila je zadnji ciklus.

Bili su to crteži rađeni tušem na papiru. Crtala sam  brežuljke i na njima likove koji se provlače i prenose likove kroz razne situacije u pejzažima ili određenim radnjama. Pričani su infantilnim jezikom, narativni….Slike su tamnijeg kolorita, često monokrone s ponekim proplamsajima boje. Osjeća se  „horor vakui“ (strah od praznog prostora). Također, često spajam u jedno biće  životinjske i ljudske likove, gdje životinjama dajem ljudske osobine i obrnuto, ljudima životinjske te nas na taj način povezujem sve u zajednički univerzum. Mojim figurama teško je odrediti spol, želim prikazati samo postojanje, bitak. Umjetnost nas obogaćuje, ona je živi organizam koji u umjetniku pulsira i on ju ima potrebu i izraziti. Inspiracija ponekad dolazi sama, a ponekad ju treba potaknuti čitanjem, odlascima na razna kulturna događanja, putovanjima i slično.…Nema idealnih uvjeta. Nekad su materijalna, a nekad vremenska ograničenja u pitanju što se putovanja tiče, no važna je volja i želja za iskorištavanjem svake prilike.

U stanu/ateljeu Jasmine Runje i Ivana Peraka trenutno se naveliko stvara. Oboje pripremaju nove izložbe, a Jasmina nam je pokušala dočarati kako to izgleda.

Moj suprug priprema  izložbu koja će se otvoriti za Noć Muzeja u galeriji ‘Slavko Kopač’ u Vinkovcima, a ja radim novi ciklus ‘Arhitektura’. Oboje radimo u malom stanu. Naš životni prostor izgleda kao atelje. Trenutno ne doživljavam to negativnim. Ivan radi uljanim bojama i uvijek je poput opće opasnosti proći kraj njegovog radnog kutka.  Ja radim crteže i bitno mi je da je uvijek oko njih sve čisto, tako da se prostoru oko njih pristupa sa posebnom pozornošću, naročito on, kaže kroz smijeh.

Naravno,bilo bi super imati atelje, to je jako važno svakom umjetniku, ali nikako nije presudno za njegov rad. Ljudi stvaraju u svakakvim uvjetima i svugdje po svijetu na razne načine, istinski rad ne bi trebale sputavati okolne prilike.

U rodnom Splitu provodim većinu slobodnog vremena, imamo obiteljsku kuću, atelje i odlične uvjete za stvaranje. Međutim oboje smo zaposleni u Dubrovniku, ovdje smo organizirali život. Vjerujem da trud i požrtvovnost u radu urode plodom, tako da ne sumnjam da ćemo jednog dana imati bolje uvjete za rad i mi. Bavimo se istim poslom i to je lijepo  jer se međusobno razumijemo, dajemo si savjete, analiziramo radove zajedno...tu je i naša prijateljica Cella Anita Celić koja sudjeluje u stvaranju. Razgovaramo o različitim razvojnim putevima...Bitan je razgovor o umjetnosti s umjetnicima, ljudima iz stuke, kolegama i prijateljima sa Akademije, druženja u ateljeima/ radnim prostorima. Sudjelujem na različitim likovnim  kolonijama gdje širim krug poznanstava s ljudima sličnih interesa. Sve me to iznimno veseli.

Umjetnost je za Jasminu stvaranje, ali i istraživanje, proširivanje vlastitih granica i spoznaja. Trenutno radi novi ciklus „Arhitektura“.

Kroz svoj rad nastojim pronaći duhovnost, povezati biljke, životinje, ljude u jednom zajedničkom univerzumu postojanja. Jednim dijelom želim izraziti i žaljenje zbog prolaznosti vremena kroz traganje za onostranim, transcendentalnim. U najnovijem ciklusu pokušavam kroz arhitekturu otkriti međuprostore kojima lutaju misli, dočarati mjesta gdje boravi podsvijest, mjesta na kojima smo prvi put, a sve izgleda kao da smo ondje već boravili….To mogu, ali i ne moraju biti stvarni prostori, no i kao imaginarni imaju podjednako značenje i vrijednost.


Katarina Fiorović/ FOTO: Vedran Jerinić, Vedran Levi i osobni album





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija