LIFESTYLE
06.01.2019 u 12:35

PREDSTAVLJAMO: prof. povijesti Ivan Bendiš / pri rođenju su ga morali oživljavati, a onda je raširio krila za let ...

Pri teškom majčinom porodu, morali su ga oživljavati, njegov je mozak ostao bez kisika, nije davao znakove života. To je bila njegova prva osvojena bitka u životu. Nakon toga ih je bilo puno, jer je to vrijeme kada je njegov mozak ostao bez kisika, ostavilo određena tjelesna ograničenja Ivanu Bendišu, dvadesetpetogodišnjaku iz Konavala kojega danas, s punim pravom pitamo da nam otkrije recept za ispunjen i radostan život. Ivan je završio u Zadru studij povijesti, danas radi u Državnom arhivu u Gradu... plivanje za invalidne osobe je morao staviti malo sa strane, iz posve objektivnih razloga, iako je i u tom discipliniranom sportu, osvojio državnu medalju i još poneko odličje, skromno kaže. 


komentara  0

U rubrici u kojoj nastavljamo, treću godinu zaredom, predstavljati mlade ljude koji postižu pobjede na osobnoj i uspjehe na društvenoj razini, ovoga puta za sugovornika imamo izuzetnog mladog čovjeka iz Konavala, Ivana Bendiša. 

Iz načina na koji nam se netko predstavlja, možemo odmah prepoznati osobnost, stvoriti profil te osobe. A, Ivan Bendiš, upitan da nam se predstavi, ovako će reći:

Rođen sam 30.9.1992. u Dubrovniku kao beba sa oštećenjem na mozgu. Naime, prilikom rođenja došlo je do žeščih komplikacija koje su dovele do toga da mi je mozak ostao bez kisika, a ja bez znakova života. Oživila me je pedijatrica, dr. Dušanka Rodin, ali je to vrijeme u kojemu mi je mozak ostao bez kisika, prouzročilo određene razvojno - motoričke probleme. Prve godine života živio sam u Lapadu i išao u dječji vrtić „Palčica“ do 1999., kada sam se sa obitelji preselio u očevu i djedovu obnovljenu kuću na Radovčićima, gdje sam iste godine krenuo u prvi razred mjesne područne škole. Nakon tri razreda „selim“ u daleko veću školu, onu grudsku, gdje se prvi put susrećem sa većom masom ljudi odnosno koncepcijom obrazovanja sa smanjenim individualnim pristupom. To me naravno prisililo da sve više stvaram samostalnu radnu naviku kako bih mogao bez problema pratiti nastavno gradivo, što mi je kasnije bilo od velike pomoći u životnim zadacima. Pri usađivanju radnih navika i discipline najviše mi je pomogla moja obitelj, osobito majka Marijana koja me je od najranije dobi učila organizaciji vremena u smislu planiranja dijela dana za školske i kućanske obveze, kao i svoje potrebe fizioterapijske aktivnosti te dijela dana za zabavu. Nakon uspješnog završetka osnovne škole za mene je slijedio novi izazov, srednja škola u Dubrovniku. Poslije par dvojbi na kraju sam upisao Prirodoslovno-matematičku gimnaziju tijekom koje mi se dodatno iskristalizirao afinitet da se okrenem humanističkim znanostima. Znatan obol pri tome je dao profesor povijesti Đuro Capor čija je metoda rada probudila još veću ljubav prema povijesti, povijesti umjetnosti, arheologiji i inim povijesnim disciplinama. Sljedeći takav rasplet, bilo je logično da ću edukaciju nastaviti u tom smjeru. Poslije malo premišljanja i pristiglih rezultata maturalnih ispita, u ljeto 2011. odlučio sam krenuti na studij povijesti u Zadar, meni potpuno nepoznat grad. Međutim, moja sklonost istraživanju nepoznatog, te brza adaptacije u novo društveno okruženje načinili su moj petogodišnji životu u gradu košarke nezaboravnim razdobljem života. Odmah na početku sam se odlučio na samački život u privatnom smještaju, što je opet predstavljalo jedan izazov s kojim se nisam susreo do tada, a to je briga o kućanstvu. Budući da sam bio u gradu koji ima gradski bazen, Zadar mi je ponudio ostvarenje još jedne ljubavi, bavljenje rekreativnim i natjecateljskim plivanjem točnije plivanjem za osobe sa invaliditetom, što je u Zadru za razliku od nas iznimno razvijeno. Sabravši tako fakultetske, kućanske i sportske obaveze odlazak na visoko obrazovanje za mene je predstavio na neki način životni test iz kojega sam jako puno naučio za daljnji život. Usporedo sa obrazovanjem jako sam ozbiljno već nakon završene druge godine fakulteta shvatio borbu i trud oko izgradnje poslovne karijere. Tijekom ljetnih pauza najprije sam volonterski krenuo pomagati u Državnom arhivu u Dubrovniku da bi ubrzo krenuo sa kratkim sezonskim radom, a time i u upoznavanje arhivske struke. U proljeće 2017. godine sam diplomirao studiji povijesti, međutim, zbog birokratskih zavrzlama tek od proljeća 2018. radim kao pripravnik arhiva u Dubrovniku.

Kada si, kao dijete, osvijestio svoja tjelesna ograničenja i tko ti je najviše pomogao da to ne prihvatiš i ne smatraš životni problemom? Kako si to "pobijedio"?

- Otkad znam za sebe, svjestan sam svojih fizičkih ograničenja pa mi to nije ni činilo nekakav problem kroz život, iako se tu i tamo dogodi situacija da mislim kako mogu određenu radnju napraviti, ali se ispostavi da to nije slučaj, pa zatražim pomoć bližnjih. Svakako da su mi obitelj i prijatelji pomogli u životu shvatiti kako sam sasvim jednak kao drugi. Međutim, posebice bi istaknuo majku Marijanu kao osobu koja mi je ugradila dovoljno samopouzdanja da sebe prihvatim kakav jesam, te da se ne osjećam manje vrijednim od ostalih i velika joj hvala na tome.
  
Misliš li da ti je život u Radovčićima olakšao ili možda otežao odlazak u školu, slobodne aktivnosti, možda vježbe i sl.? Kako kao dijete, potom mladić, doživljavaš život na selu?

Odlazak iz grada na selo u ranoj mladosti bio je pun pogodak mojih roditelja. Mišljenja sam da za dijete nema ljepše mogućnosti nego provesti djetinstvo na selu, obzirom na slobodu koje ono daje. Moja generacija je zasigurno jedna od zadnjih na dubrovačkom području koja je osjetila odrastanje na selu u svoj njegovoj punini, bez onih silnih tehnoloških dodataka za zabavu današnjeg djeteta. Obzirom da u Radovčićima postoji trogodišnja područna škola, odlazak u školu nije predstavljao nikakav problem kao ni ostatak osnovnoškolskog obrazovanja na Grudi jer je udaljenost ta dva naselja relativno malena pa se znalo dogoditi da bi nekad nas nekoliko iz Radovčića išlo pješke s Grude svojim kućama. Osim toga, selo djeci nudi mnoštvo slobodnih aktivnosti i igara, poput gradnje logora, igre skrivača po šumi, nogometa na livadama, dnevnih izleta do okolnih sela i tako dalje za koje nisu potrebni mobiteli, tableti i druga tehnologija. Općenito govoreći, seoski život za mlađu populaciju je danas u odnosu na desetak godina unatrag, sve sličniji gradskom gdje se sve vrti oko kafića i televizije no ipak, druženja izvan ugostiteljskih objekata, na ognjištima ili roštiljanje u prirodi još su itekako prisutna.

Završio si matematičku gimnaziju u Gradu, kada se pojavila tvoja ljubav prema povijesti?

- Povijest sam zavolio još u petom razredu osnovne škole, kada ona kao zaseban predmet ulazi u opći kurikulum nudeći svakom djetetu ulazak u zaseban svijet. Budući da su me već kao malog zanimali tradicija i običaji o kojima mi još i dan danas djed i baka pričaju, ulazak povijesti kao predmeta u školski program još je više rasplamsalo tu moju ljubav prema njoj u čemu su svoju ulogu odigrali i nastavnica Marija Prlenda iz osnovne i Đuro Capor iz srednje škole čija su zanimljiva predavanja otvorila moj put prema istraživanju te znanosti.

Otišao si u Zadar, koliko je samostalni život bio izazovan za tebe, kako si se organizirao, potom odabrao znanstveni smjer, za razlika od pedagoškog usmjerenja na studiju povijesti. Kako bi ocijenio svoj fakultet?

- Svaki odlazak iz kuće predstavlja veliki izazov, naročito mladih i nearfirmiranih ljudi koji na taj način sebe izgrađuju i uče se brinuti o samima sebi bez ovisnosti o roditeljima i obitelji općenito. Moja organizacija studiranja, to jest boravka u Zadru bila je na dnevnoj bazi što znači da bi dan ranije okvirno u glavi napravio raspored za idući dan u kojemu bi se našlo mjesta za predavanja, pisanja radova i učenje, treninge, vježbe kod kuće, šetnje i izlaske, te odmaranje i učenje kuhanja što me jako zanimalo. Kako na zadarskom sveučilištu na diplomskoj razini ne postoji znanstveni i pedagoški smjer povijesti nego se studira zajedno, za istraživanje povijesti kao znanosti me isprofilirao posao u arhivu. Mislim da je povijest neiscrpan izvor informacija koje znanstveni povjesničari moraju otkriti, posložiti i servirati da bi povjesničar - nastavnik to mogao prenijeti djeci. Iako na prvi pogled nema jasno vidljivih razlika, povjesničar - nastavnik općenito manje zalazi u proučavanje povijesti kao još neobrađene informacije. Što se pak tiče Sveučilišta u Zadru i mog bivšeg odjela za povijest mogu reći samo riječi hvale. Od susretljivosti nastavnog i upravnog kadra do knjižnica, menza, uvjeta u predavaonicama, smještaja i svega drugoga, zadarski fakultet i grad Zadar općenito uistinu nude studentima priliku za vrhunsko obrazovanje i kvalitetan studentski život.


Što si sve naučio o sebi tijekom tih godina odvojenog života od obitelji? Što su bile poteškoće s kojima si se najteže nosio?

- Ponajprije mladi čovjek nauči samostalno razmišljati i donositi odluke, te ih posložiti po prioritetima što je kod mene bio slučaj. Samostalan život tijekom studija pomaže svakako u kasnijem životu, kada dođe trenutak za osnivanjem vlastite obitelji, a to je naročito, po meni, bitno muškarcima. Iskreno govoreći, poteškoća gotovo i nije bilo, mogu reći da sam se vrlo brzo naviknuo na takav način života. Najveća teškoća meni je bila nostalgija s kojom bih se suočavao nakon višemjesečnog izbivanja iz Konavala za koje sam ipak jako vezan.

Mnogi mladi su počeli ići na duhovne obnove, religija i vjera imaju posebno mjesto u njihovim životima. I ti si jedan od njih, je li lakši život uz vjeru, kako bi one koji smatraju to budalaštinom, pokušao uvjeriti da su u krivu?

- U mom životu vjera ima posebno mjesto, iz nje crpim snagu za dan koji me čeka i po mom osobnom iskustvu, da, život je daleko lakši uz nju. Mislim da za mlade ona ima naročito veliku snagu, jer vjera jest zajedništvo a vidim da se mladi dosta zatvaraju u sebe, u te virtualne živote, stoga duhovne obnove, susreti, radionice animatora, susreti mladih i slično pridonose ponovnom oživljavanju druženja. Posebice bih istakao jedno nevjerojatno moje iskustvo, koje bih preporučio svima, a to je iskustvo svjetskog susreta mladih, koji se održava svake tri godine negdje u svijetu, kada se različite rase i kulture okupe na jednom mjestu i uz ples, pjesmu, upoznavanja i molitvu donose dašak veselja. Protivnik sam bilo kakvog uvjeravanja ljudi i nametanja vjere kao takve, držim da je to sloboda volje koju nam je i sam Gospodin dao. Mogu samo pozvati one koji nisu za takva okupljanja, a da na njima nisu ni bili, da nađu vremena i provedu određeno vrijeme u takvim zajednicama kako bi znali o čemu se točno radi.

Koliko si u Dubrovniku, nakon povratka iz Zadra nastavio s treniranjem, plivanjem, tim discipliniranim načinom života? 

S plivanjem za osobe sa invaliditetom započeo sam se baviti relativno kasno, tek po dolasku u Zadar, obzirom da mi je u Dubrovniku gradski bazen bio poprilično udaljen od mjesta stanovanja. Plivanje uistinu iziskiva discipliniran način života i svakodnevne treninge zbog specifičnosti ovog sporta. Radeći i vježbajući svakim danom u vodi i van vode u svega tri godine bavljenja plivanjem uspio sam dogurati do naslova državnog prvaka i još po kojeg odličja. Međutim, odlaskom iz Zadra te povratkom kući, gdje ne postoji klub za osobe sa invaliditetom te zbog mog radnog vremena i nemogućnosti treniranja u terminu za građane, za što se toplo nadam da će nadležni produljiti na cijeli dan, plivanje sam ostavio za sada po strani.

Što radiš u dubrovačkom arhivu, jesi zadovoljan, koje su uopće mogućnosti zaposlenja povjesničara u gradu?

U Državnom arhivu sam od proljeća prošle godine na jednogodišnjem stažiranju, nakon čega mi slijede ispiti za zvanje arhivist. Trenutačno sam zauzet sređivanjem fonda „Dječjeg oporavilišta na Lokrumu“ te „Dječjeg doma Miše Simoni“ koji je nastavio rad oporavilišta. Moram priznati da sam iznimno zadovoljan radom u arhivu, što zbog zainteresiranosti prema arhivistici kao znanosti, a što zbog radnog ozračja i dragih kolega. Mišljenja sam da do zaposlenja u mojoj struci nije lagano doći zbog velikog broja povjesničara, a male potrebe za njima. Mogu navesti još gradske škole kao mjesta za zaposlenje mladih povjesničara - pedagoga dok za povjesničare znanstvenog usmjerenja ostaju jedino dva gradska arhiva, biskupijski i državni, te par muzeja vezanih za povijesne znanosti. Ovdje moram spomenuti ravnateljicu Nikolinu Pozniak koja je uz podršku Ministarstva kulture dala priliku mladima da uđu u svijet arhivističke znanosti.

Svjedoci smo čestih i opasnih depresija kod mladih, ali i ne samo mladih ljudi, kakav je tvoj recept za zadovoljan i radostan život? Što je tebi osobno u životu najvažnije?

Slažem se da je depresija postala gotovo epidemija današnjeg društva, razarajući ga iznutra. Po meni je užurbani način života kakav se živi zadnjih petnaestak godina naročito u gradskim sredinama te „utrka“ u materijalizmu, glavni razlog toga. Stoga, da bi došli do radosnog života, moramo se okrenuti jedni prema drugima, naći vremena za prijatelje, školske i poslovne kolege, rodbinu, a na kraju i za sebe, jer od nas samih sve i počinje. Držim da je pozitivno gledanje na svijet čak i kada ste u određenim osobnim problemima, zadovoljstvo malim stvarima te gomila smijeha recept za sretan život. Imajući podršku i razumijevanje svoje obitelji, prijatelja te posebno zaručnice i buduće supruge Ivane, koji su mi i najvažniji prioriteti, uistinu mogu reći da živim život punim plućima.


L.Crnčević/foto:V.Jerinić





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija