LIFESTYLE
08.10.2017 u 16:05

PREDSTAVLJAMO/ Ana-Marija Bujić: nama je Karmen u život donijela zahvalnost za svaki novi dan...

Blogerica, prevoditeljica, supruga i mama... suvlasnica Pantarula i škole za strane jezike... Ana-Marija Bujić je primjer mlade uspješne žene koja je vjerovala u sebe i svoje vizije, koja je uspješno uravnotežila privatni i poslovni život, kojoj u danu uvijek nedostaje još sati za "ono još nešto".... no, otkad je u njen život stigla kćerkica Karmen život joj je pokazao najdivniju mudrost, naučio ju je mnogo čemu, istinskoj zahvalnosti, prije svega....

Razgovarala: Lidija Crnčević


komentara  0

Recite mi, odmah na početku, osjećate li se uspješnom mladom ženom? 

- Osjećam. Uspjeh je vrlo škakljiva kategorija i za svakoga će ta riječ nositi neko drugo značenje, ali za mene je uspjeh zadovoljstvo onim što je već iza tebe, kao i realna mogućnost da ostvariš nove ciljeve. U tom smislu, neke su mi se želje i planovi već ostvarili, a nekima se tek nadam.

Kako biste nam se predstavili?

Rođena sam u Dubrovniku i nakon završene gimnazije, u Zagrebu sam završila magisterij engleskog i francuskog jezika. Nakon diplome još sam nekoliko godina živjela u Zagrebu gdje sam radila kao nastavnica stranih jezika, prevoditeljica te naposljetku kao dio uredničkog tima Dobre hrane pri Jutarnjem listu. Sredinom 2014. vratila sam se u Dubrovnik i zajedno s mužem, Milanom Vasićem  i našim partnerom Đurom Šiljugom otvorila sam restoran Pantarul. Iste godine izdala sam i kuharicu What's Cooking in Dubrovnik koja je dobila prestižno svjetsko priznanje World Gourmand Award. Osim pisanja bloga o hrani te angažmana oko restorana, i dalje se bavim i jezicima. Držim online nastavu engleskog i francuskog u školi Polyglotte Institute čija sam također suvlasnica te prevodim, najčešće audiovizualne sadržaje poput filmova i serija.  Dakle, moj prosječan radni dan prilično je šarolik – hrana s jedne strane, jezici s druge! Osim toga, velika sam zaljubljenica u hranu (očito), fotografiju, putovanja i knjige.

Kažete da je rujansko vrijeme za Vas vrijeme donošenja odluka... drugima je to nakon završetka godine...ako je to vrijeme sada, kad podvučete crtu, što vidite iza sebe, a što ispred sebe....

- Donošenje odluka u rujnu ima veze upravo s tom mojom nastavničkom podlogom – rujan je u tom smislu novi početak i pravo vrijeme za nove planove. Ove godine, kad se podvuče ta crta, iza mene i moje obitelji ostaje jedno prilično zahtjevno razdoblje u kojem smo na privatnom planu imali nekoliko neočekivanih i teških situacija tako da su zapravo sva ostala životna polja bila na čekanju. Upravo se zato nadam da će sljedeće razdoblje biti nešto mirnije s više vremena za nove projekte i ideje. Prije nekoliko dana, 30.rujna, bilo je točno deset godina otkako sam pokrenula blog Da mi je nešto slatko..., a ove sam godine (također u rujnu) pokrenula i blog na engleskom čiji će fokus biti nešto uži i odnosit će se na hrvatsku kuhinju. Plan je dakle održavati stari blog, zakotrljati taj novi, a sve to uz redovite zahtjeve ostalih stvari kojima se bavim – restoran, prijevodi i nastava. Planiram sudjelovati i u nekim radionicama i na taj se način dodatno educirati.

Profesorica ste engleskog i francuskog, ali ste svoje znanje stranih jezika očito uspješno spojili s ljubavlju prema kuhanju...nedavno ste pokrenuli i svoj blog na engleskom... knjigu ste napisali na engleskom... je li to ipak nužnost za "male" narode i njihove  jezike.... jeste li očekivali takav "rasplet" vašega poslovnog puta kada ste upisivali ta dva jezika?

- Svakako jest – ako želite doprijeti do globalne publike, ne možete se pouzdati u tako mali jezik kao što je hrvatski. Sviđalo nam se to ili ne, engleski je lingua franca današnjice i bez barem operativnog znanja teško ćete uspjeti na tržištu rada, a o nekim zahtjevnijim projektima da ne govorimo. Kuharica je upravo zahvaljujući engleskom otputovala na sve kutke kugle zemaljske – od Perua do Indije, a nadam se da će pomoću ovog novog bloga na engleskom još jedan djelić globalne publike otkriti čari hrvatske kuhinje.
Kad sam upisivala studij engleskog i francuskog, zamišljala sam konvencionalniji razvitak profesionalnog života, ali još sam od malih nogu govorila da ću biti „piskinja“. Valjda mi se s ovom kuharicom ostvarila ta dječja želja!

Jednostavna izrečena želja, koju tako često čujemo oko sebe, a i sami je koristimo, - da mi je nešto slatko, prerasla je u nagrađivani blog... kako ste osjetili da je to medij u kojega trebate krenuti i što vas je navelo da ga uopće pokrenete... kako ste osjetili da je vrijeme izuzetno sklono gastro savjetima, receptima, pričama.....

- Do odluke je došlo vrlo spontano. Mogla bih sad reći da sam osjetila da je klima pogodna, da su ljudi zainteresirani, da ima publike i sl., ali istina je zapravo puno jednostavnija: slučajno sam prilikom traženja jednog recepta na internetu otkrila da u inozemstvu postoji vrlo bogata i živahna blogerska scena i poželjela sam se i ja okušati u nečemu sličnom. U cijelu sam priču ušla bez ikakvih očekivanja i sve je bio samo prekrasan i opuštajući hobi. Tako je u neku ruku i danas. Blog me odveo u nekim novim životnim smjerovima, ali zapravo ga nikad nisam monetizirala niti sebi od njega napravila obvezu – pisanje i fotografiranje za mene su još uvijek veliki užitak i njima se bavim isključivo u slobodno vrijeme.

Koja je razlika između vašega i ostalih sličnih blogova da je proglašen najboljim hrvatskim blogom prije nekoliko godina?

- Mislim da su ljudi osjetili opušten pristup koji stoji iza te moje internetske stranice, ali i pažnju koja se pridaje detaljima. Ne volim 'ofrlje' napisane tekstove niti fotografije okinute tek toliko. Ako nisam zadovoljna i uvodnom pričom i fotografijama i kvalitetom recepta, neću u tom slučaju post ni objaviti. Zbog toga u zadnje vrijeme i ne pišem toliko često – kvalitetno stilizirane i snimljene fotografije zahtijevaju puno vremena (i to onog kad ima dnevnog svjetla, a ti su sati i za druge aktivnosti najdragocjeniji), jednako je i s koliko-toliko promišljenim tekstom i receptom koji 'ima glavu i rep'. Ukratko, u blog ulažem puno vremena i truda i vjerujem da je to ono što ga izdvaja od ostalih. Takvih je na našoj sceni tek još šačica. A završni element za uspješan blog jest i doza osobnosti. Nikoga ne zanimaju suhoparni i faktografski tekstovi – treba s čitateljima podijeliti dio sebe i svoje svakodnevice, a pritom znati ne pretjerati i ne napraviti od teksta reality show u kojem je privatnoga previše. To je tanka linija i treba iskustva i osjećaja za publiku da ju bloger/autor/bilo tko tko se bavi kreativnim poslom ne prekorači.

Prije tri godine ste se iz Zagreba preselili u Dubrovnik, izdali ste svoju knjigu, čini se da je po mnogočemu to bila dobra godina za Vas.... sa svojim životnim partnerom krenuli ste u "Pantarul".... jeste li odmah imali viziju kakav ugostiteljski objekt želite, koliko je njegovom uspjehu pridonijela cijela ta prije ispričana priča iza koje ste stajali Vi sa svojim blogom, knjigom, mrežom poznanstava u medijskoj mreži... je li jelovnici nastaju prema Vašim receptima, imate li problema s kadrom, kao ostali ugostitelji u Gradu? Što vam je najljepše što ste čuli od vaših gosta, koju reakciju pamtite?

- Da, 2014. je bila izvrsna godina! Život nikad nije ravna linija, znate onu 'ko bi gori...' Duboko vjerujem da je to istina i 2014. je definitivno bila jedna od tih godina s uzlaznom putanjom. Te je godine izdana What's Cooking in Dubrovnik, kuharica koju u šali nekad nazivam svojim prvim djetetom. Teško je uopće i izračunati koliko je sati rada otišlo na pisanje, stiliziranje i fotografiranje te knjige i zbog toga mi je to neizmjerno drag projekt i strašno sam sretna kad mi se jave ljudi koji su je kupili ili dobili na poklon i kod kojih je pobudila točno one emocije kojima sam se nadala.

Osim kuharice, 2014. godine Milan, Đuro i ja otvorili smo i Pantarul. U početku smo već točno znali što hoćemo. Naime, ideju za koncept Pantarula dugo smo Milan i ja dorađivali. Mogli bismo reći da je taj restoran plod naše veze na daljinu. Satima smo znali razgovarati na telefon i u tim našim maratonskim 'ćakulama' s vremenom se iskristalizirala vrlo jasna ideja o tome što od restorana želimo, a što ne. Htjeli smo opušten restoran i ambijent, s modernim ugođajem, nasmijanim konobarima, opuštenim gostima, a sve to uz pomno isplaniran i izbalansiran sezonski jelovnik koji će se često mijenjati i dorađivati. Tako smo nešto na kraju i dobili i prava je sreća da smo našli partnera Đura Šiljuga koji s nama dijeli viziju i koji je vrlo važan dio cijele priče.

Inicijalni uspjeh Pantarula možemo zahvaliti upravo toj našoj kombinaciji snaga. S jedne su strane bili  Milan i Đuro sa svojim ogromnim iskustvom u ugostiteljskoj branši koje nam je bilo te i dalje jest od neprocjenjive važnosti, a s druge sam bila ja s nešto drukčijim pogledom na cijeli taj biznis. Katkada ja na sve gledam preromantično pa me njih dvojica spuste na zemlju, a drugih ih pak puta ja potaknem na neke stvari u koje se možda inače ne bismo upustili. Kroz cijeli se ovaj naš razgovor proteže motiv ravnoteže pa je i ovdje ona ključna. Valjda je to logično kad razgovarate s horoskopskom vagom!

Pitali ste me i za jelovnik. Jelovnik je najvećim dijelom kreacija našeg izvrsnog chefa kuhinje Jadrana Tutavca. On je stručnjak koji ima istančan ukus i osjećaj za namirnice i taj svoj dar vrlo uspješno prevodi u jela koja su veliki hit među našim gostima. Milan i ja dosta putujemo i često nailazimo na interesantne kombinacije okusa pa se i ta naša putovanja znaju ogledati u nekim jelima na Pantarulovom jelovniku. Tako će biti i s jednom kombinacijom koja stiže na jesensko-zimski jelovnik koji kreće u prvim danima studenog. Što se ostatka karte tiče, volim se nekada pozabaviti slasticama pa Jadran i ja taj dio karte razrađujemo zajedno.

Osim chefa kuhinje, vrlo je važno imati dobro ekipirano osoblje u kuhinji koje će biti u stanju na dnevnoj bazi sve ideje kvalitetno pretvarati u stvarnost. Naime, lako je zamisliti svašta, no treba uvijek imati na umu koje su realne mogućnosti  i ograničenja kako prostora u kojem se kuha, tako i ljudi koje imate na raspolaganju. Mi se doista trudimo našim radnicima ponuditi najbolje uvjete koje možemo te ugodnu radnu atmosferu tako da su neki od njih s nama od samog početka (a u ugostiteljskom poslu gdje je potražnja za radnicima mnogo veća nego ponuda kvalificirane radne snage, to je prava rijetkost). Naravno, na tako kompetitivnom tržištu nije lako izbjeći fluktuaciju radnika, ali zasad uspješno plivamo i u tim vodama.

Naši su nam gosti uvijek vjetar u leđa, a kao što znamo, oni najmlađi su obično i najiskreniji. Kad nam roditelji kažu da su njihovi mali gurmani poviknuli od oduševljenja kad su čuli da se na ručak ide u Pantarul, našoj sreći nema kraja. Također iznimno cijenimo mišljenje naših stalnih gostiju koji uvijek znaju što od nas mogu očekivati, a velik je kompliment i kad nam se npr. neki strani gosti vrate po tri ljeta zaredom.

Što Vas je najviše privuklo poslu kojim se bavite, jeste uspjeli izbalansirat svoje slobodno vrijeme i poslovne obveze, jeste li tip koji sve detaljno planira ili se pouzdate u sreću, dobro složene okolnosti?

- Moj je poslovni život zapravo prilično složen mozaik u kojem se isprepliće i moja osnovna struka (jezici, točnije engleski i francuski) i restoranski posao i u toj se kombinaciji dobro osjećam jer su oba moja velika interesa zastupljena u podjednakoj mjeri pa sam sretna da sam ih uspjela iskombinirati. Kad radite više poslova, posao nikad nije gotov i uvijek ima još nešto što bi se moglo/trebalo tako da nema ni klasične podjele na slobodno i radno vrijeme, ali na to sam navikla.
Što se posljednjeg dijela pitanja tiče, volim imati plan. To ne znači da ću ga se slijepo držati, ali općenito, dobro je imati osjećaj u kojem smjeru ideš i kojim bi ritmom trebalo izvrašavati zadatke kako bi sve bilo dovršeno na vrijeme i u tome mi barem neki okviran plan puno pomaže. Ima, naravno, i situacija kad se treba pouzdati u intuiciju i jednostavno se prepustiti trenutku i zaboraviti na sve planove. I sve se na kraju posloži baš kako treba.

Kako biste ocijenili ugostiteljsku ponudu u Gradu?

- Uvijek ima prostora za poboljšanja, ali situacija je mnogo bolja nego što je bila prije, recimo, pet godina. Tada sam živjela u Zagrebu i kad god bi me netko od prijatelja Zagrepčana prilikom odlaska u Grad pitao gdje da otiđe nešto pojesti, bilo mi je jako teško dati preporuku. Naime, teško je bilo preporučiti neko mjesto na kojem se može dobro pojesti, a pritom ne ostaviti sve što imate u novčaniku. Danas više nije tako i ponuda je bolja i raznovrsnija. Nije sve idilično i nažalost i dalje postoje tzv. zamke za turiste, ali to je valjda neminovno. Tako je u svakom turističkom gradu na svijetu. Važno je samo da njihov broj s vremenom postane zanemariv u odnosu na restorane kojima se naš grad može ponositi.

Koliko jedete slatko, kako održavate tako dobru liniju a volite kuhati, pitanje je koje bi mogle postaviti sve žene svijeta...

- Linija je nakad bolja nekad lošija, ali činjenica je da nije jednostavno paziti na vitkost kad često 'po zadatku' moraš isprobati hrpu divnih jela. Kad se zaredaju takvi dani, vrlo ih rado 'odradim', ali onda kasnije doma jedemo laganije – povrće, variva, ribu i sl. A pomaže i teretana – ne stižem uvijek otići jednak broj puta, ali u prosjeku vježbam dva puta na tjedan.



Sa suprugom ste i poslovna partnerica, kako je biti zajedno i doma i na poslu?

- U našem slučaju odlično! Stvar je u tome da mi ipak nismo zajedno 0-24. Zadatke u restoranu Milan, naš partner Đuro i ja raspodijelili smo tako da se točno zna za što je tko zadužen i moj dio angažmana zapravo ne zahtijeva stalnu fizičku prisutnost. Bavim se rezervacijama, narudžbama, komunikacijom s agencijama, društvenim mrežama i nizom drugih zadataka koji se pojavljuju, no uglavnom se oni mogu riješiti nevezano za lokaciju na kojoj se u tom trenutku nalazim. S druge strane, Milanov dio posla, kako onog konobarskog, tako i organizacijskog i logističkog, zahtijeva prisutnost u samom restoranu. To znači da dobar dio vremena nismo na istom mjestu pa zbog toga jedno drugom ni ne dosadimo. Ovisno o tome kako koji tjedan padaju smjene, ali znamo se gotovo i ne vidjeti po tri dana. Onda to nadoknadimo narednih dana i postignemo dobru ravnotežu.

Što kažete na ove bezglutenske slastice, izbacivanje raznih sastojaka i ubacivanje nekih zamjenskih, da ne bude preslatko (i nezdravo), što kažete na sirove slastice?

- Budući da imam tu sreću da nemam alergija na hranu niti zdravstvenih teškoća vezanih za prehanu, držim se klasičnih slastica, no razumijem da oni kojima takvi deserti pričinjaju teškoće traže alternativna rješenja. Među bezglutenskim, nemasnim, sirovim i ostalim „–free“ slasticama također ima vrlo ukusnih kombinacija, ali ima i nekih koje bih radije preskočila nego pojela. Iz razgovora s gostima znam da - ako je u pitanju prava dijagnoza (a ne neka samo-postavljena) - s alergijama treba biti iznimno oprezan. Ali ako čovjek nema takvih briga, bolje je po mom mišljenju kolače možda jesti rjeđe nego iz njih izbaciti sve ono što ih čini kolačima.

Što po Vama znači brinuti o zdravlju?

- Jednom riječju – umjerenost. Naši su stari govorili da ne valja začina preko načina i mislim da u tome leži ključ mnogih životnih pitanja, pa tako i zdravlja. Razuman jelovnik, malo sporta, puno dobre volje, dovoljno sna i tu i tamo poneki preventivni pregled, to je za mene briga o zdravlju.

Nedavno ste postali i majka...kako sve stignete, što je sve Vaša mala ljepotica donijela u vaše živote?

- Ako ćemo sasvim iskreno, a dosad jesmo, pa ćemo u tom tonu i nastaviti – ne stižem koliko sam stizala prije. Nema me u restoranu svaku večer, količina nastave koju odrađujem smanjila se u odnosu na prijašnju, prijevodi isto tako. Vjerujem da su se brojne majke prije mene našle pred sličnim izazovom postizanja te delikatne ravnoteže između obiteljskog i poslovnog  života, a najteže ju je postići upravo dok su djeca tako mala.
Da bi majkama i profesionalni život bio sadržajan, ključna je pomoć okoline. Mi imamo sreću da si sami krojimo radno vrijeme pa kćer čuvamo naizmjence, a kad treba, tu su i obje babe koje mogu uskočiti. Međutim, čvrsto vjerujemo da je upravo na roditeljima odgovornost odgoja i da za bake unuci trebaju biti veselje, a ne obveza pa ne pretjerujemo s vremenom koje Karmen provodi s Milanovom i mojom mamom.

Osim toga, naša Karmen u svojoj je prvoj godini života zahtijevala i veći angažman od uobičajenog jer je požurila s dolaskom na svijet.. Takav preuranjen start za sobom povlači brojne rizike pa je potrebno mnogo vježbanja, liječničkih kontrola i kvalitetnog vremena provedenog s djetetom. Iako je taj teški početak bio jako stresan, ne samo za mene, nego i za cijelu našu obitelj, na svu sreću, ona je sada vesela i zdrava djevojčica koja sustiže svoje vršnjake i zbog toga smo neizmjerno sretni.
A upravo je to i odgovor na zadnji dio vašeg pitanja – u naše živote Karmen je donijela sasvim novu perspektivu – onu u kojoj si istinski zahvalan za svaki novi dan i za sve lijepe male sitne stvari koje su ti se u tom istom danu dogodile. Ne uzimamo više ništa zdravo za gotovo i maksimalno uživamo u zajedničkim trenucima.







KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija