LIFESTYLE
15.06.2017 u 15:33

Marina Maslek: Saga o poskoku ili o nemoralnim hlačicama

Dubrovačka planinarka i trkačica Marina Maslek,  koju je proteklog tjedna u susjednoj nam BiH tijekom planinskog tračanja na masivu Lupoglav visokom 1 200 metara upekao poskok, nakon oporavka u mostarskoj bolnici napisala je na blogu "Trčim jer štčim"  trail trkačice i novinarke Sanje Kavaz iz BiH svoj osvrt na ovaj događaj uz praktične savjete za kolege planinare/trkače. Marini je ovo trebao biti završni trenig za Velebit ultra maraton. "Osjetim pod stopalom nešto mekano, a onda ubod na prednjoj strani gležnja. Pomislim  da sam zapela za kakvu trnovitu granu, ali onda čujem zlosretno siktanje pod nogama. Između širokog lišća, ugledam kako se prelijevaju rombovi gmižućeg poskoka", zapisala je među ostalim Marina, a njezin osvrt pročitajte u nastavku.


komentara  0

Nedjelja je, početak lipnja. Bunovno poklapam budilicu u 5:15 ujutro. Već je vruće, iako se jedva razdanilo. Ustajem trljajući krmeljave oči i pospanu glavu. Mačke me pogledavaju zbunjeno trepčući da bi zijevnule, protegnule se i nastavile spavati.  

Velebit ultra maraton je za 3 tjedna.  Gotovo pola godine predanog i napornog treniranja je iza mene, kao i najzahtjevniji trening dužine od gotovo 70 kilometara. Ostale su samo završne pripreme. Tu mislim na adaptaciju na šumu  i meku podlogu na koju u našem kršu nisam navikla i na štapove koje nisam prije puno koristila, te  planirani laganiji trening sa malo kilometara, a puno visine. 

Nakon dosta razmišljanja i konzultacija, zaključila sam da mi se u plan treninga za taj vikend najbolje uklapa uspon na Veliki Vilinac (Čvrsnica) ili Lupoglav (Prenj), jer po terenu, visini (cca 2000 m) i i dužini (cca 22 km) imaju točno ono što mi za pripremu treba. Ipak, tamo se ne bih usudila uputiti sama, pa sam se dogovorila sa iskusnim trkačem/vodičem/spašavateljem Lazarom da idemo na Lupoglav. Izbor je pao na Lupoglav najviše zato što smo po Čvrsnici već trenirali, a na Lupoglavu nikada nisam bila, pa da vidim i isprobam i tu stazu.

Nakon spremanja i jedenja doručka (prvog, drugog, pa trećeg), pripremanja opreme, hrane i vode, uputili smo se prema Prenju, malo prije sunca, dok su se na ulici mogle sresti tek rijetke bakice koje idu na prvu jutarnju misu.

Nešto više od 3 sata drmusanja po sporednim cestama kasnije, stižemo u podnožje staze u Mostarskoj Bijeloj. Mažem se kremom za sunčanje po licu, vratu ušima, rukama i nogama. Nemamo nigdje mogućnost nadopuniti vodu, pa mi je glavna briga hoće li mi po ovoj žegi biti dovoljno 2 litre vode i jedna litra elektrolita. Nadam se da će me majica i kapa sa UV zaštitom u kombinaciji sa kratkim trkačkim hlačama sačuvati od pretjeranog znojenja i da će mi u njima biti dovoljno svježe. Palimo satove i krećemo s laganim trčanjem po makadamu za zagrijavanje. Srećemo dvoje planinara koji nam kažu da će nam trebati 7 sati do vrha. Ha! 7 sati?! Ne mogu klasični planinari shvatiti trkačke pojmove vremena i udaljenosti. Mi smo gore i natrag za 5! U najgorem slučaju za 6, ako budemo zabušavali!

Odvajamo se na pješačku stazu, koja je iz početka dosta zarasla. Štapovi mi smetaju jer zapinju u raslinje uz stazu, pa ih više koristim za razgrtanje drače, grana i raslinja ispred sebe nego za oslonac. Nebrojene sitne ogrebotine po nogama me počinju jako nervirati. Bilo bi mi toliko ugodnije u laganim dugim lasteksicama, ali tako bih se puno, puno više znojila na ovoj vrućini. Stisnem zube i idem dalje, iako jedva vidim kuda staza vodi i to isključivo zato jer pratim Lazara. On me uvjerava da je ovo raslinje tako loše samo ispočetka, i da će se staza kasnije otvoriti kroz šumu, a pogotovo u višim dijelovima kada izađemo iz šume. I stvarno: kada smo izbili u šumu staza je šira, stma i prekrivena debelim slojem otpalog lišća na podlozi od meke, vlažne, crne zemlje. 

Grabimo uzbrdo sa štapovima na ugodnom prosjeku od 155 otkucaja srca u minuti, preskačemo i gazimo mjestimice srušene bukve. Nakon nešto više od sat i po uspona, zalazimo u opožareno područje. Tu je staza ponovno jako zarasla, jedva je pronalazim obilazeći srušena izgorena stabla. Tlo je erodirano do samog kamena i obraslo visokom travom. Tu nailazimo na relativno svjež medvjeđi izmet, baš posred staze. Razgovaramo  o tome da odustanemo i vratimo se natrag, ali se ipak nadamo da se je medo sakrio od žege i povukao u neku hladovinu pa da ga nećemo sresti. Žao nam je oboma odustati i vratiti se doma nakon toliko truda, puta i vremena, a da nismo odradili trening. Nastavljamo dalje i ponovno zalazimo u neizgoreni dio šume.

Nakon nepunih 2 sata uspona, staza me vodi pored stabla sa izlizanom, starom markacijom do gomile trulih grana srušene bukve. Grane su obrasle u nisko, širokolisno raslinje. Ne vidim gdje se staza nastavlja, pa se uputim dva koraka naprijed da izvidim ispred sebe. Trule grane pucaju i blago propadaju pod mojom težinom. Lazar je  udaljen tek par koraka iza mene. Kaže mi da staza skreće desno, a ne naprijed kuda sam ja krenula. Okrećem se u mjestu, i kažem mu da se odmakne par koraka uz stazu da se mogu vratiti istim stopama natrag do njega. 

Nimalo mi se ne sviđa što mi trula bukva puca pod nogama i štapovima bezuspješno razgrćem široke listove raslinja da bih vidjela kuda stajem. Opipavam nogom je li mi podloga stabilna da učinim korak i prenesem težinu tijela. Osjetim pod stopalom nešto mekano, a onda ubod na prednjoj strani gležnja. Pomislim  da sam zapela za kakvu trnovitu granu, ali onda čujem zlosretno siktanje pod nogama. Između širokog lišća, ugledam kako se prelijevaju rombovi gmižućeg poskoka. 

„Poskok! Laki, ugrizao me poskok!“  Nevjericu vrlo brzo zamjenjuje ozbiljna briga. „Što sad?!“  Nadamo se da možda poskok nije pustio otrov. Ali vrlo brzo, noga mi počinje oticati uz jak osjećaj žarenja i brideću bol, i više nema sumnje da je ugiz bio otrovan.

Nepunih 5 sati boli, drhtavice, vrtoglavice, hladnoće, preznojavanja, mučnine, nemoći, nelagode i čekanja kasnije, zahvaljujući  angažmanu GSS-a i Oružanih snaga BiH helikopterom sam prebačena u Mostarsku bolinicu „Dr. Safet Mujić“.


Trčati ili ne trčati?

Nakon dobivenog seruma, doktor mi kaže  kako je čudo što sam uopće živa, i da je oporavak od ugriza rizičan i dugotrajan. Otrov je razradio tkivo noge, mišić i krvne žile kroz koje je velika količina krvi istekla izvan krvotoka u tkivo. Noga mi je natečena do slonovskih razmjera, a bol je konstantna. Sve što sam napornim treningom mjesecima razvijala je sada uništeno, a i dalje mi prijeti rizik od tromboze i komplikacija. Kapci su mi otečeni i mogu ih podignuti samo prstima, a i tada sve vidim uduplo i vrti mi se. Ne mogu se ustati niti na WC. Trčanje ne dolazi u obzir 2-3 mjeseca.

Na trenutke se potajno nadam da ću se ipak probuditi iz ove noćne more. Pokušavam shvatiti što se uopće dogodilo i nekako sabrati dojmove, misli i osjećaje.

Mobitel zvon i vibrira bez prestanka. Uz brojne pozdrave, podršku i želje za brz oporavak, dobijam i neke bitno drugačije poruke koje se, uz manje varijacije, ponavljaju i mogu svrstati u dvije grupe.

Prva grupa a nije pretjerano suptilna, slijedi zapravo dosta logičan slijed. „Imala si sreće", „Čudo je da si živa“, „Budi zahvalna što je sve dobro prošlo“, nakon čega slijedi: „Sad ćeš se konačno ostavit toga trčanja“, „Nema tebi više u brdo“, „Uhvati se sad nečeg pametnijeg.“, „Sad ćeš si pronaći neki normalniji hobi“ i na kraju: „Nećeš valjda opet ići trčat?! Poslije ovoga?!?!“  
 

Tvrda i hladna samouvjerenost u apsolutnu ispravnost stava da svakako moram prestati s trail trčanjem ledi niz kičmu i udove više od poskokova otrova. Sviće mi pomalo u čemu je stvar. Nastaviti s trčanjem i nakon ugriza poskoka za dosta ljudi znači huljenje dragog Boga koji me je čudom spasio i pljuvanje na život koji mi je sačuvan. Za njih, nema nikakve sumnje da je Bog svoju volju jasno i glasno izrazio kroz poskoka, a ona glasi: „Živjeti ćeš, ali trčanje nije za tebe.“ Tvrdoglavo ići protiv toga je jednostavno neprihvatljivo. U najboljem bi slučaju trebalo refundirati Oružanim snagama BiH gorivo koje su potrošili za helikoptersko spašavanje života koji ja tako bezobzirno opet tratim.

Ipak, ja osobno ne umišljam da mogu tako lako i pouzdano tumačiti Božju volju. Ne planiram se do kraja svog  života samokažnjavati odricanjem od svojih želja i životne radosti, vukući osjećaj krivnje samo zato što sam živa i preživjela. Bez obzira na taj stav, na srce mi poprilično teško pada spoznaja da moj životni izbor o provođenju slobodnog vremena  može izazvati toliku osudu i otpor.

Sad kad sam zaključila da neću odustati od trčanja, dolazimo do druge vrste poruka koje dobivam. Ove su mi dale puno više materijala  za razmišljanje. „Ovo ti je životna škola“, „Sad ćeš se opametiti.“, „Sad znaš bolje“ i „Drugi put ćeš više paziti.“

Ovo bi, za početak, podrazumjevalo da do sada nisam bila dovoljno pametna niti oprezna, i da sam time ili sama skrivila, ili barem značajno doprinijela onome što mi se dogodilo. Je li to stvarno točno? Jesam li stvarno nešto (i što to) pogrešno napravila, i što bi onda ubuduće trebala raditi  drugačije?

1. Bila sam u tenisicama i kratkim hlačama.
Ako je zaključiti iz facebook komentara, ići u planinu u kratkim hlačama i tenicima, umjesto u gojzericama, dugim hlačama i gamašama, jednostavno je izazivanje zmije na ugriz. Pravo mu i budi što me je ugizao tako neodgovornu. Ne-trkačima ne pada na pamet da se u gojzericama ne može trčati, a da duge hlače na ovu žegu znače puno više znojenja, što znači više vode koje ne mogu ponijeti sa sobom, što znači da ne mogu odraditi trening. 

S druge strane, shvaćam koliko je utješno gajiti vjerovanje da ti gojzerice i duge hlače pružaju imunitet od zmijskih ugriza. Ali, ta je utjeha lažna. Poskok me je ugrizao i kroz tenisicu i kroz kompresijsku čarapu, zbog čega mi je vjerojatno ubrizgao puno manje otrova nego da je ugriz bio izravan – ali je otrov svejedno ubrizgan. Ni gojzerice ni duge hlače ne znači da ste osigurani od ugriza. Veliki broj zmijskih ugriza za koje sam čula bili su u ruku, tj. za šaku,  kada bi ljudi posegnuli za nečim  ili se za nešto oslonili ili uhvatili. 

Trkači su ipak posebno izloženi jer  pri trčanju gojzerice niti ne dolaze u obzir, tako da je o tom obliku zaštite uopće suvišno raspravljati. Također, za trkače duge hlače u pravilu znače vrlo tanke i uske sportske hlače koje se kidaju i na malo oštriju granu, pa ne pružaju praktički nikakvu zaštitu od ugriza.
Grublji i krući materijali trkačima nisu opcija jer uzrokuju veliko trenje o kožu i onemogućavaju ili otežavaju kretanje/trčanje.

Za zaštitu tek donekle mogu pomoći čvrste kompresijske dokoljenice gustog tkanja, ako ih trkač podnosi i ima naviku nositi. Osobno, od njih dobijam grčeve i bolove. Podnosim jedino vrlo labave dokoljenice laganog tkanja koje opet ne pružaju gotovo nikakvu zaštitu od ugriza.

Bez obzira na moguću zaštitnu opremu, uvijek morate imati na umu da vas od ugriza ništa ne može osigurati niti zaštititi. Sve o čemu govorim može doprinijeti ublažavanju posljedica ugriza u smislu da apsorbira manju ili veću količinu otrova pri ugrizu, ali ništa vam ne jamči da ste od ugriza sigurni.

2. Nisam gledala gdje stajem, ili točnije – stajala sam gdje ne vidim. Priznajem – to je grijeh koji sam i sama sebi isti sekund predbacila. Ali, kad bolje razmislim,  sjetim se svih koraka koje sam napravila prethodno tog dana u visokoj travi, i svih desetaka tisuća koraka koje sam napravila kroz travu i raslinje zadnjih tjedana od kada je vegetacija krenula.

Na kilometrima dugoj uređenoj šetnici stare pruge Ćira, koja se u Konavlima reklamira kao turistička atrakcija za šetače i bicikliste,  cijelom je dužinom izrasla trava i djetelina visine do pola lista, a ja sam je pretrčala posljednji tjedan nekoliko puta. Sa svakim korakom na toj štreki sam jednako tako mogla pogoditi poskoka, jer je bilo praktički nemoguće vidjeti gdje stajem. Ipak ga tamo nisam srela - pa sam zato sve te potencijalno opasne korake zaboravila iste sekunde nakon što sam ih napravila. A svaki od njih je jednako tako mogao biti koban. Fizički je nemoguće trčati po travom i raslinjem obraslim stazama i paziti na svaki pojedini korak, a u ovo doba godine golema je većina staza više ili manje zarasla. Jednostavne i same po sebi razumljive upute „gledaj gdje staješ“  u praksi se uopće nije tako jednostavno pridržavati.

3. Trenirala sam na neuređenoj stazi. 
Ovo definitivno stoji, bez ikakvih „ali“. Iskreno, dođe mi  plakati kad gledam video snimke slovenskih, austrijskih , talijanskih i francuskih trail-trkača koji trče po izglancanim, utabanim, sređenim stazama pored  počešljane travice i ledenjačkih jezera. Odmah se  sjetim da živim na krševitom Balkanu gdje ni puno bitnije stvari od planinarskih staza nisu ni približno tako dobro uređene.

Izbor staze je po meni za trakača ključni element kontrole rizika. Istina je da smo se mi na Prenju neugodno iznenadili vrlo lošim stanjem staze i da sam više puta pomislila da se okrenem i odustanem. Ali, odustati je poprilično teško nakon što smo se već vozili satima i planirali taj trening cijeli tjedan, a za bilo koju drugu opciju je već bilo prekasno.

Svakako vodite računa da je bolje je izgubiti jedan (pa makar i jako važan) trening, nego cijelu sezonu, ili sačuvaj Bože – život. Iz osobnog iskustva znam koliko trkačima treninzi i plan treninga mogu biti važani, pogotovo kad se pripremamo za neku utrku koja nam puno znači. U tim je okolnostima lako izgubiti perspektivu i pokušati proći glavom kroz zid, forisrajući trening pod svaku cijenu, bez ozbira na rizike (prvenstveno rizik od ozljede).

Planirajući treninge u planini, ne smijemo zaboraviti da su i divlje životinje realna opasnost s kojom moramo računati, a tu su zmije otrovnice posebno opasna kategorija. Važno je u planovima ostati fleksibilan i ne biti pretvrdoglav za odustanak od treninga kad dođemo na stazu  koja je zarasla, slabo održavana i u lošem stanju, ili općenito na neke druge znakove opasnosti.

Praktična primjena ovog savjeta može biti jako razočaravajuća i ograničavajuća. Realno znači da smo vrlo ograničeni u pogledu staza za treniranje u ljetnim mjesecima – jer realno, koliko staza imamo na raspolaganju da su ljeti dobro održavane?!  Iako ni poznata staza nikome ne jamči sigurnost, računam da je bolje peglati poznate i relativno uredne staze, nego skrenuti sa  nepoznate i loše održavane staze pa zaglibiti negdje gdje će GSSu trebati sati i sati da do vas dođu.

4. Nositi serum sa sobom.
Čula sam u BiH da se podigla poprilična bura oko seruma nakon mog ugriza, jer se pokazalo da seruma u nekim javnim bolnicama uopće nema. Moguće ga je kupiti u ljekarnama, za popriličnu cijenu, pa su neki ljudi razmišljali o tome da ga kupe i nose sa sobom u planinu kako bi bili sigurni. U Hrvatskoj, samo liječnik smije dati protu-otrov, a meni ga nisu htjeli dati ni u vrlo ozbiljnoj situaciji a da prethodno nisu napravili test na alergijsku reakciju. U određenim slučajevima, moguće je da je serum za tijelo bude štetniji od samog otrova, tako da to nije nešto s čime bih se preporučila igrati. Nošenje seruma po meni nije realna opcija zaštite  iz jednostavnog razloga što se mora čuvati na temperaturi od 4'C, što znači da biste trebali trčati uokolo s ručnim frižiderom.

Na koncu, što sam zaključila analizirajući svoje iskustvo i što bih preporučila kolegama i prijateljima trail trkačima?

Vrućine, dehidracija i ozljede nisu jedina opasnost koja nam na treninzima prijeti. Divlje životinje, a posebno zmije otrovnice, realna su opasnost na koju treba računati. Vjerujte mi, ugriz svakako želite izbjeći. Zmijski otrov je u stanju napraviti silnu štetu na tkivima i tijelu i uništiti sve na čemu ste mjesecima naporno radili, a oporavak je dugotrajan, težak i lako se može zakomplicirati. Trkači su s obzirom na specifičnu opremu posebno izloženi ugrizima.

Trkačka  oprema, kao što su tenisice, komprese i sportske hlače,  pružaju ili nikakvu ili slabu zaštitu od ugriza.

Zbog toga, smatram da je trkačima rizik najbolje kontrolirati odabirom staze za trening. U rizičnom ljetnom razdoblju, predlažem da se držite dobro održavanih i poznatih staza za trening. Moj je savjet: ne idite glavom kroz zid . Ako vidite da je staza loše održavana i zarasla, pa makar bila i poznata, rađe odustanite.

Uvijek prije treninga provjerite brojeve za prvu pomoć koje morate kontaktirati u slučaju nužde, a kad planirate trening proučite i šire područje da utvrdite koje vam je mjesto za transport najbliže i najdopstupnije na pojedinim dijelovima staze kojom se planirate kretati. Po mogućnosti, izbjegavajte treniranje na stazama koje u značajnijim dijelovima nisu pokrivene mobilnim signalom.

Ništa u životu, pa tako ni treniranje, nije niti sigurno niti izvjesno. Statistika je neumoljiva – što više vremena provodite u brdu/planini, veća je vjerojatnost da ćete doživjeti neugodni susret sa divljim životinjama (uključujući tu zmije otrovnice), koliko god vi oprezni bili. To je zakon velikih brojeva.

Ako se i to i dogodi, tj. ako vas i ugrize zmija otrovnica, nije kraj svijeta.

1. Ostanite sabrani.  Panika vam nimalo ne pomaže – zapravo, ubrzava rad srca i širi krvne žile što ubrzava djelovanje otrova. Ono čega ste mogli bojati već se je dogodilo. Sada trebate pomoći sami sebi i olakšati drugima da vam pomognu.

2. Nazovite pomoć odmah, objasnite im gdje ste i koje vam je najbliže mjesto za transport.

3. Ostanite mirni, što manje se krećite. Fizička aktivnost pospješuje cirkulaciju i ubrzava djelovanje otrova i njegovo širenje po tijelu.

4. Ne podvezujte ugriženo mjesto.

5. Na mjesto ugriza stavite hladni oblog.

6. Pratite reakciju na mjestu ugriza (oticanje, modrilo) i pomno pratite sve osjećaje/simptome koje primjetite.

7. Ako je netko s vama, sve informacije u vezi svog stanja komunicirate i prenosite.

8. Pijte puno tekućine.

9. Ponovo: dišite i ostanite sabrani.  Sve su šanse da će sve biti u redu, a zaliječen zmijski ugriz nakon oporavka ne ostavlja trajne posljedice. 

Što možete očekivati i koliko vremena imate?

Kod zmijskih ugriza, nema nikakvog pravila. Zmija možda pusti otrov, a možda ste dobili tzv. „suhi ugriz“. Nema pravila o tome hoće li i koliku će količinu zmija ispustiti. Manje (mlađe) zmije su po tom pitanju opasnije od velikih (iskusnijih). Ugriz je utoliko opasniji što je bliže srcu i glavi, i što je vaše opće zdravstveno stanje lošije (problemi sa srcem, kronične bolesti i slično). U takvim slučajevima, odmah naglasite da je situacija ozbiljnja  i da se prijevoz i spašavanje maksimalno ubrzaju i ravnaju prema stupnju opasnosti. 

Od simptoma, možete očekivati izrazitu bol na mjestu ugriza, naticanje ugriženog mjesta pa i cijelih dijelova tijela oko ugriza, nekontroliranu drhtavicu, povišenu tjelesnu temperaturu, znojenje, otežano gutanje, vrtoglavicu, fizičku iznemoglost i slabost, mučninu, povraćanje, poremećaje s vidom, težinu u kapcima, dezorjentiranost. Svi su oni prolazni. Osobito pratite rad srca i disanje i javite sve promjene koje primjetite, ako ih primjetite.

I posljednji, ali po meni vrlo važan savjet koji želim posebno naglasiti: Kad sretnete svježi medvjeđi izmet, okrenite se i bez gubljenja vremena vratite odakle ste došli! Zaboravite odmah i na trening i na plan treninga! :-)


Nadam se da vidimo na stazi – zdravi, čili i veseli!

 


dubrovniknet team





KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                     
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz teme
snjezana_adila
LIFESTYLE
0      16|10|17 u 19:32
Snježana Venier i Adila Hebib - "čovjek, ključ uspjeha u turizmu"
kolona_magistrala_03
LIFESTYLE
1      16|10|17 u 13:25
Kolona na Magistrali poviše grada
LIFESTYLE
1      16|10|17 u 08:39
TAKO SE TO RADI: Klub stranaca prikupio 62 tisuće kuna od prodaje rabljenih stvari
Made_Milicevic_naslovna
LIFESTYLE
0      15|10|17 u 20:02
PREDSTAVLJAMO: Dizajnerica Made Milićević - svaki dan je nova pobjeda
spica_151017_naslovna
LIFESTYLE
0      15|10|17 u 15:30
FOTO: Nedjeljno jutro u Gradu

DubrovnikTV.net








Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne







 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija