PUT OKO SVIJETA
16.12.2017 u 17:15

Bruna Gamulin u zemlji opasnih beštija, uggsica i Božića na plaži

Moje prvo sjećanje vezano uz Australiju je razglednica s klokanima koju sam kao mala zaprimila od oca dok se on nalazio miljama daleko, navegavajući po nekim za mene nepoznatim oceanima. Na razglednici je napisao da će jednog klokana donijeti doma. Veselila sam se jako očevom povratku s tog vijađa, očekujući osim njega, i pravog, punokrvnog klokana. Otac je došao doma, klokan nije, no znatiželja za tim nadasve zanimljivim beštijama i neobičnom zemljom je ostala. 


komentara  0

Jure i ja smo se prijavili za australsku vizu početkom srpnja 2017., još poprilično nesigurni oko datuma polaska i godišnjih odmora. Obzirom na to da nikad nismo putovali van Europe, nismo imali predodžbu o formularima koje će trebati ispuniti, kao i o popratnoj dokumentaciji koju će trebati dostaviti u svrhu dobivanja vize. Od nas se tražilo da napišemo pismo u kojem objašnjavamo razlog posjete Australiji, priložimo potvrde poslodavaca o zaposlenju i o plaćenom godišnjem odmoru za vrijeme putovanja, kao i našu izjavu o namjeri povratka na posao nakon putovanja. Trebalo je priložiti i bankovne izvode, kao dokaz dostatnih sredstava za boravak u Australiji. Dakako, svaki papir i svaku potvrdu koja nije bila na engleskom ili dvojezična, valjalo je prevesti po ovlaštenom sudskom tumaču na hrvatski jezik (srećom pa se moj ured i time bavi). Po konačnoj elektroničkoj predaji cjelokupne dokumentacije, počelo je iščekivanje, isprva uzbudljivo, no pri kraju mjeseca srpnja izostanak ikakvog očitovanja suprotne strane kod nas je izazvao nervozu, obzirom na to da smo tad već imali ozbiljnu namjeru letjeti za Australiju 1. kolovoza. U međuvremenu smo saznali da je nekad moguće vizu ishoditi već za pet dana, a nekad se čeka i po nekoliko tjedana jer sve ovisi o tome koja australska ambasada/ konzulat u svijetu zaprimi vaš predmet, po nasumičnoj elektroničkoj dodjeli predmeta. Tješili smo se činjenicom da nismo kupili povratne karte te da de facto nemamo što izgubiti ako viza ne stigne na vrijeme. I kako to obično biva na filmskim platnima, zaprimili smo vizu u ponedjeljak ujutro, 31. srpnja. Kartu smo kupili tu večer, odnosno u ranim jutarnjim satima 1. kolovoza, a za manje od cca 12 sati već smo letjeli za Dubai.
Očita preporuka svima koji planiraju ovakva ili slična putovanja: ishodite vizu na vrijeme ili se jednostavno nervirajte kao mi sve do zadnjeg dana.

Pet ura smo letjeli do Dubaija, tamo čekali tri ure na novi let i onda smo deset ura letjeli do Pertha.
Perth, naše odredište, glavni grad Zapadne Australije, ima cca milijun i po stanovnika te svoj Central Business District u kojem se sav promet odvija od 9 do 17. Vikendom je centar prazan, jer navodno svi odlaze van grada u prirodu ili u vikendice. Šanse da popijete kavu iza šest popodne, a da nije iz McDonald's-a, izrazito su male, jer im je nepoznata naša južnjačka navika ispijanja kave u bilo koje doba dana. Grad je čist, multikulturalan, pristojan i siguran. Umjetnička četvrt nalazi se s druge stane mosta, takozvani Northbridge, koji vrvi grupama mladih, otkačenim restoranima, barovima i pivnicama. Perth, a tako i ostatak Australije, pušački je nenastrojen. Ne postoje kafići i barovi u kojima je dozvoljeno pušenje, pa čak ni u odvojenim prostorijama. Cigarete su izrazito skupe, a to vrijedi i za određena alkoholna pića, s izuzetkom australskih vina i nekih piva koje se mogu naći po povoljnoj cijeni.

Na južnoj strani Pertha nalazi se Zoološki vrt, do kojeg se iz centra dolazi malim trajektom za manje od 10 minuta. U Zoološkom sam konačno imala priliku vidjeti prave klokane, odrasle i mladunčad, te saznati da ono što meni izgleda kao mali klokan u stvari nije klokan, već wallaby, koji također pripada porodici tobolčara. Iznenadila sam se otvorenom tipu Zoološkog vrta. Neke životinja dijeli od posjetitelja tek konopac. Odmah sam pokušala zamisliti grupu djece ili srednjoškolaca u posjeti Zoološkom te sam se upitala na koji način uspijevaju izbjeći incidente. Možda su svi dovoljno dobro odgojeni pa im neće pasti na pamet napraviti„selfie“ s klokanom? Jedna papiga mi je doslovno proletjela poviše glave, tako da moram priznati da mi je simpatičan takav koncept Zoološkog. Australci imaju jako dobar smisao za humor, pa su im tako upozorenja u Zoološkom smiješna, no s vrlo jasnom porukom. Primjerice, u kavezu u kojem inače borave majmuni, ali su trenutno negdje dislocirani, stoji natpis: „we're away on important monkey business“; na prijelazu iz jednog u drugi dio Zoološkog, natpis glasi: „is there a roo with you?“ kojim nastoje skrenuti pozornost posjetiteljima da budu pažljivi prilikom otvaranja vrata i prelaska u drugi dio Zoološkog kako slučajno ne bi i klokan kundurica otišao za njima; ili pak natpis: „yes, our crocodile is alive...“


Posjetili smo Bell Tower u luci Pertha, toranj izgrađen oko slomljenog engleskog zvona koje je, zahvaljujući australskim pregovaračima, ipak napustilo Englesku, te danas slovi za drugo najstarije zvono na svijetu. Tamo smo naučili zvoniti, te smo nakon uspješno odrađenog tečaja zvonjenja dobili diplomu. Ne biste vjerovali, ali postoji cijela umjetnost zvonjenja te nije nimalo jednostavno kao što izgleda. Bili smo oduševljeni prezentacijom povijesti zvona i zvonjenja u Engleskoj i Australiji koju je držao volonter, dječak od kojih 15 godina. 

Što se tiče australske kuhinje, probali smo malo klokanovog i krokodilovog mesa, no najviše smo jeli azijsku kuhinju, radi pristupačnih cijena i posvemašnje zastupljenosti – njihove zalogajnice su svugdje, a nudi se kineska, tajlandska, kambodžanska, vijetnamska, japanska, korejska, a tu i tamo kuhinja pojedinih provincija unutar navedenih zemalja.
Oduševilo me to što za nas egzotične životinje možeš susresti unutar grada. Primjerice, šarene papige koje smo primijetili u Kings Parku, prekrasnoj gradskoj oazi, ili kakadui koji slobodno kljucaju i šepire se u parku na drugoj strani grada.

Posjetili smo i Fremantle, lučki grad koji se naslanja na Perth. Do tamo smo se vozili vlakom, a po dolasku najprije smo otišli na misu koja se služi na hrvatskom, u crkvi sv. Ane, izgrađene od strane naših Hrvata koji su Australiju došli u potrazi za boljim životom za svoju familiju i sebe. Nakon mise nakratko smo porazgovarali s našima, te se sastali s mojom rodicom Senkom i njenom prijateljicom Georginom, Farke (Hvaranke) koje su u Australiju došle još kao djevojke, ali nikad nisu zaboravile otočki govor. S njima dvjema obilazili smo staru jezgru grada. Kao i drugi gradovi u Australiji, i ovaj su izgradili engleski zarobljenici. Zbog prenapučenosti zatvora u tadašnjoj Engleskoj, zatvorenike su brodovima slali na novootkriveni otok, na kojem su, nakon odsluženja kazne, dobivali komad zemlje i razvijali farmerski način života. Neki od njih su se obogatili i uspjeli izgraditi status u društvu, bez obzira na stigmu bivšeg zatvorenika. Fremantleov zatvor je danas izložbeni prostor i muzej.
Jedan cijeli dan ostavili smo za vizitu Rottnest islandu. Do Rottnesta smo plovili trajektom, te je početni dio plovidbe od Pertha do Fremantlea prošao vrlo ugodno. No, kad smo izašli na otvoreni ocean, shvatila sam zašto nema nikakvih drugih brodova na oceanu osim našeg. Naime, nitko normalan ne plovi po valovima i tmurnom vremenu za Rottnest. Obzirom da smo sjedili na polunatkrivenom gornjem dijelu trajekta, osjetila sam punu snagu valovitog oceana i kao dijete odraslo na moru, dijete pomorca, prvi put u životu valovi mi uopće nisu predstavljali užitak, već dapače, stvorili su mi nervozu. Nikad nisam doživjela oceanske valove i vjerujte, uopće mi nije bilo svejedno (čitajte: prepala sam se k'o grlica). Jedva sam dočekala kopno. Ida mi je naravno opet ponovila da nitko po takvom vremenu ne ide na izlet na Rottnest. Pitam se zašto.

Možda su vam s interneta poznate životinje „koje se smiju“, službenog naziva quokke, apsolutne vladarice otoka. Naime, kad je Nizozemac otkrio otok, davne 1700 i neke, mislio je da su životinje koje je tamo zatekao štakori, te je otok prozvao „štakorskim gnijezdom“. S vremenom se „a“ diplomatski pretvorilo u „o“ pa je nastao današnji naziv Rottnest. Quokka je najslađe stvorenje na svijetu, posve je pitoma i bezopasna, iz kojeg razloga je na udaru drugih grabežljivca. Quokke se danas mogu naći samo na ovom otoku te u nekim dijelovima Zapadne Australije. Srećom, na otoku nema opasnosti za njih, pa slobodno skakuću i jedu po cijele dane. Quokka drži mlade u tobolcu dok ne porastu dovoljno da postanu sami sposobni za život.

Perth je poznat i po nekoliko zlatnih groznica, koje su ga, kao i ostalu Australiju, zatresle krajem 19 stoljeća. U tome leži još jedan razlog naseljavanja Australije – potraga za zlatom. Posjetili smo njihov najstariji rudnik, Perth Mint, u kojem se danas zlato kuje za izradu suvenira i kolekcionarskih predmeta, a otvoren je svakodnevno kurijoznim turistima. Odslušali smo sjajnu prezentaciju rudara, te odgledali uživo proces izrade zlatne poluge. Dali smo napraviti zlatne novčiće sa otisnutim logom rudnika te smo na stroju koji vas skenira saznali vlastitu vrijednost u zlatu (morbidno, zar ne?).

Sydney, multimilijunski grad u australskoj državi New South Wales. Put u Sydney je bio neplaniran, odnosno isplanirali smo ga nekoliko dana po dolasku u Perth. Ida je u zadnji čas kupila karte i rezervirala smještaj. Međutim, uzbuđenje zbog predstojećeg leta, malčice se poljuljalo onog momenta kad nam je radnik na Jetstar-ovom aerodromskom šalteru vrlo znalački rekao da je let za Sydney bio sinoć, a idući je večeras. I tako smo skontali da smo promašili let. Jetstar-ovi avioni polijeću svaku večer za Sydney, u iste ure. Radnik začudo nije odvalio od smijeha nakon što smo mu objasnili da nas je dovelo u zabludu njihovo „a.m.“ i „p.m.“. Nadoplatili smo za idući let, vratili se u centar Pertha, pa navečer otišli ponovno na aerodrom.

Naravno da nam je na lijep i sunčan dan u Sydneyju prva postaja bila arhitektonsko čudo - Sydney Opera House. Zaboravila sam napomenuti da je u kolovozu kod njih ciča zima, a to podrazumijeva temperaturu do 19 stupnjeva. Toliko o zimi. Prošetali smo Royal Botanic Gardenom, kvartom The Rocks - ujedno i najstarijim dijelom Sydneyja, te posjetili istoimeni muzej. Upali smo u Sydney Town Hall u pravo vrijeme da poslušamo koncert na orguljama čiji zvuk je premoćno odjekivao prostorijama vijećnice. Učinili smo đir sve do njihove zvjezdarnice i razgledali njihovu Victoria Building, trgovački centar čija unutrašnjost izgleda kao svojevrsni muzej. Prošetali smo marinom, uz koju se nižu restorani i zalogajnice. Nismo odoljeli pohanoj ribi, krumpirićima i tartaru, engleskom specijalitetu koji se tamo poslužuje u svakom objektu (mi smo odabrali najjeftiniji i nismo požalili). Najljepše uspomene za mene nastale su u njihovom Westfield tornju s kojeg puca fantastičan pogled na grad te u ribarnici u kojoj ćete pronaći svaku morsku deliciju koju poželite, savršeno uredno posložene škampe uz školjke uz ribe i tako dalje i tako dalje. Tu sam ostala zatečena pelikanima koji strpljivo čekaju ispred ribarskih kućica u nadi da će im se ribari smilovati i dati bar mali dio ulova od tog dana.
Svakako planiram povratak u ovu prekrasnu zemlju te idući put malo više istražiti istočni dio Australije, a možda i njenu unutrašnjost, ukoliko bude prilike. Za one koji planiraju daleka putovanja, toplo preporučujem „land down under“ jer će vas oduševiti australsko gostoprimstvo, kultura, ležernost i jednostavnost. I sasvim sigurno ćete po povratku doma uloviti sebe kako odgovarate ljudima umjesto „molim“ sa „no worries, mate!“.


Bruna Gamulin




KOMENTARI / Komentiraj
   
Članak još nema komentara. Napišite svoje mišljenje!




Filtriraj:                                          
Sortiraj:         
INFOCENTAR  DUBROVNIKTV  DUCLUBBING   DUGASTRO  DUPROMO  DUBROVNIKTODAY






Iz kolumne
putopis_rim01
PUT OKO SVIJETA
0      07|04|18 u 09:54
PUTOPIS: Uskrs u Rimu - nezaboravna molitva s 10 tisuća ljudi
prizren_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      31|03|18 u 17:28
PUTOPIS: Idila je samo albansko ime koje se ne odražava na niti jedan segment života na Kosovu
putopis_ludo_more_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      17|03|18 u 17:58
PUTOPIS: "Ludo more" na Kubi
nasloovna_putopis_tanzanija
PUT OKO SVIJETA
0      10|02|18 u 13:03
PUTOPIS: Nakon Afrike nisam ista - HAKUNA MATATA mi i dalje odzvanja u ušima
putopis_juzna_afrika_naslovna
PUT OKO SVIJETA
0      04|02|18 u 09:03
PUTOPIS NIVES FRANIČEVIĆ: Na stazi sv. Vlaha u Južnoj Africi






Mali oglasi

PREDAJTE OGLAS   SVI OGLASI





Komentari


Kolumne






 

dubrovniktv.net


infocentar


durote


facebook  twitter  YouTube  YouTube
  
       

/ Registracija